"Životni poguranac" ili vrtlog frustracije?

Čini li ti se ponekad kao da stojiš na mjestu?

Tijelo je teško, misli uspore, a zadaci koji su ti inače rutinski sada su naporni. Šališ se da je do vremena, punog mjeseca ili manjka vitamina, ali zapravo skrivaš nelagodu jer znaš da gubiš fokus.

A taj pad energije itekako se vidi – u motivaciji, brzini donošenja odluka i odnosima s ljudima oko tebe.

Neovisno je li se stagnacija pojavila na poslu ili u odnosima – privatnim i poslovnim –  to će se odraziti na tvoje emocije i raspoloženje.

Potreba za rastom vs. potreba za sigurnošću

Moderna razvojna psihologija kaže da se čovjek razvija cijeli svoj život.

Potreba da postanemo sve što možemo biti je u nama kao što je biljka u sjemenu.

Ta naša potreba za samoostvarenjem često dolazi u konflikt s potrebom za sigurnošću.

Pogotovo kada su nas učili da “ne talasamo”, šutimo i budemo sretni s onime što imamo.

Jer tražiti više ponekad se čini kao tražiti kruha povrh pogače.

Kada sigurnost postane zatvor

Neko vrijeme radila sam kao konzultantica za tvrtku čiji je vlasnik bio autoritativan, zahtjevan i nezgodne naravi.

Prvi puta se izvikao na mene zbog nečega što nije bila moja krivnja. Ostala sam u šoku jer to uopće nisam očekivala.  Racionalizirala sam – čovjeku je teško. Rekla samoj sebi – samo povuci jasnu granicu i neće se ponoviti. 

Danas, s iskustvom koje imam, jasno vidim da sam se tada zapravo smrznula.  Kao djevojčica imala sam autoritativnog oca i tada se nesvjesno aktivirao moj dječji osjećaj bespomoćnosti.  Nisam bila spremna otići.

Drugi put više nije bilo iznenađenje i nisam mogla pronaći opravdanja. Preuzela sam svoju odgovornost i odlučila da me nitko neće koristiti kao otirač za vlastiti bijes.  Nešto u meni se konačno pobunilo i odlučila sam da taj iznos novca mogu zaraditi i bez te tvrtke.

Pola godine kasnije opet su me zvali.  Izbila je frka jer ih je i moja nasljednica napustila, iz više manje sličnih razloga kao i ja.  Iako bi mi novac dobro došao, odbila sam.  To jednostavno nije bio moj problem i nisam htjela vaditi vruće kestenje iz vatre koju nisam ja zapalila.

Osjećaj zasićenosti: Znak da je vrijeme za promjenu

Tek s odmakom mogla sam vidjeti koliko sam zapravo bila zasićena tim poslom.  

Danas znam da je možda jedini pravi razvojni zadatak za mene bio prerasti potrebu za potvrdom vrijednosti od autoriteta koji je, u ovom slučaju, bio “lažan”.

Sigurno poznaješ onaj osjećaj kada ti je posao obveza koju moraš odraditi.  Jedva čekaš da budeš gotova.  Kada je svaki mjesec ista rutina i nema pravih izazova za tvoju kreativnost, tvoje sposobnosti i tvoj osjećaj smisla.

Ima stresa, ali nema rasta.

I mogla sam prepoznati koliko sam se pokušala zadovoljiti redovnom plaćom koja sjeda na račun.  Nisam razmišljala koliko odlazi s mojeg unutarnjeg računa – motivacije, radosti, osjećaja vlastite vrijednosti.

Bilo je to kao da sam ostala u jednom od kampova na usponu do vrha brda. Tu je poznato i zbog toga sigurno.

Ali to nije "zauvijek" mjesto.

Ne za mene, niti za tebe. 

Ne za tvoj duh, znatiželju, kreativnost.

Frustracija kao kompas za promjenu

Neki od nas čekaju fazu duboke frustracije prije kretanja dalje. Tu frustraciju najčešće ne prepoznajemo kao poticaj na rast. Vidimo samo površinsku priču: bezobrazan ton, nepoštovanje, nepravdu. I ljutimo se zbog toga.

Što ako je to životni "poguranac"?

Tvoja ljutnja, tuga, pa možda i sram i bespomoćnost – sve je to razumljivo.

I gotovo sigurno puno dublje od trenutne priče.

No u kaosu emocija to je teško vidjeti.

A važno je kako bi naša odluka došla iz izbora, a ne trenutne reakcije.

Zašto je važno umiriti živčani sustav

Kada se danas nađem u emocionalnom kaosu frustracije, odem na terapiju. Ne zato da bih saznala kako iz toga izići ili zašto sam tu, nego zato da pomognem svom živčanom sustavu umiriti se.

Da emocije proteknu. Da se zaštitim tamo gdje se nisam zaštitila. Da preuzmem odgovornost koja je moja i krenem dalje.  I da mi netko neutralan zrcali moje stanje kako bih ga stvarno prepoznala.

Jer tek iz tog mjesta možeš jasno prepoznati je li određeni posao ili odnos dosegnuo svoj plafon. I kada u njemu za tebe više nema rasta.

Promjena perspektive: Od žrtve do kreatorice

Prepoznavanje “životnog poguranca" mijenja sve. Kada taj "poguranac" više ne doživljavamo kao osobni napad, prestajemo se ljutiti na okolnosti i opravdavati. Umjesto toga, počinjemo gledati postoji li u svemu tome prilika.

Međutim, postoji jedna kvaka: ne možemo prisiliti priliku. Možemo je samo dozvoliti.

OSOBNI RAST KROZ PRIHVAĆANJE

Paradoksalna teorija promjene u svojoj srži kaže:

Istinska promjena ne nastaje kada se silovito trudiš postati ono što nisi, već kada u potpunosti prihvatiš i postaneš ono što trenutno jesi.

Dok se trudiš biti motivirana, fokusirana i produktivna na način koji tebi nije prirodan, trošiš se na borbu s vlastitim unutarnjim otporom.  I to je energetski zahtjevno.

Tek kada u potpunosti prihvatiš svoj unutarnji umor, taj pad volje i tu frustraciju, tvoj sustav može odahnuti.  Prestaje borba.  Kada staneš i kažeš: "Dosta.  U redu je." Tek tada se otvore vrata za novo i paradoksalno za ono što zapravo želiš.

Nakon odlaska s mojeg konzultantskog posla čekala me je moja prilika. Ali mogla sam se otvoriti za nju tek kada sam potpuno prihvatila tko sam i gdje sam, bez osuđivanja.  I to nije završen proces.  Svaki puta kada dobijem životni poguranac prolazim ovim putem.

Pitanja za samorefleksiju

Ako trenutno doživljavaš stagnaciju, frustraciju ili neku vrstu krize, zapitaj se:

• Čemu mi ovo služi?

• Mogu li ja još uvijek rasti u ovoj okolini i ovim okolnostima?

• Postoji li nešto što još ovdje želim naučiti?

• Ili je možda vrijeme za neke nove okolnosti?

I ako ne možeš lako doći do odgovora jer je jednostavno previše emocija, javi mi se za razgovor.

LITERATURA

Baltes, P. B. (1979). Life-span developmental psychology: Personality and socialization. Academic Press.

Beisser, A. R. (1970). The paradoxical theory of change. In J. Fagan & I. L. Shepherd (Eds.), Gestalt therapy now: Theory, techniques, applications (pp. 77–80). Science and Behavior Books.