Što te motivira – nagrada ili kazna?

Oboje može biti snažan pokretač, ali rezultati koje donose nisu isti.

Kako tebe motiviraju novi zahtjevi od tebe? Na poslu još zadataka, još rokova, doma briga o ukućanima dok kradeš vrijeme za sebe? Pitaš li se ima li tome kraja i koji je uopće smisao?

Ja mogu reći za sebe – prije dvadesetak godina nisam razumijela što me motivira. Znala sam da korporacijski ciljevi nisu moji, ali htjela sam zadovoljiti. Jer postići to značilo je biti uspješna. A biti uspješna bila je važna potvrda. Jednako sam se trudila zadovoljiti i kao supruga.

To je ono što zovemo vanjskom motivacijom.

Ljutnja ne zaustavlja začarani krug

Bila sam nervozna, frustrirana i stalno pod stresom. Ljutnju sam pokazivala samo na kavi s prijateljicama ili kroz sarkastične komentare na nebitnim sastancima. Jer istina je bila, nisam imala čarobni štapić kojim bih ispunjavala sve želje. Da, ljutila sam se – ali nisam znala stati.

Traženje potvrde je moćan motivator

Često sam se pitala zašto se još uvijek vrtim u tom kotačiću i na poslu i doma. Puno toga nije bilo u skladu sa mnom, ali nešto me ipak držalo.

Krenula sam na osobnu psihoterapiju da bih si olakšala odluke – ostati ili otići. To je bila jedna od najmudrijih odluka u tom ne tako mudrom razdoblju.

Znala sam koliko se bojim promjene.A onda sam postala svjesna koliko su mi važni bili trud, vrijeme i novac koje sam uložila u izgradnju svoje karijere i u svoj odnos. Osjećala sam se kao da sam stigla na vrh brda, a umjesto obećane zemlje gledam oblake i pitam se – hoće li ikad doći trenutak jasnoće.

I još dublje, dotaknula sam svoju pravu motivaciju. Nije se radilo samo o strahu od neuspjeha, odbacivanja ili gubitka investicije. Ispod svega bio je osjećaj nedovoljne vrijednosti sebe.

Jer mene je oduvijek motivirala kreacija i osobno izražavanje. A to je bilo nešto što sam kao dijete naučila da „ne donosi novac“.

Nije se radilo o tome da moja unutarnja motivacija nije bila vrijedna – nego o tome da sam tražila potvrdu da bude vrijedna drugima. A to ne ide tako.

Kada krećeš iz sebe, drugi to prepoznaju tek kad je tvoj projekt završen. Rijetko obrnuto.

Jedno je Ja, ali puno unutarnjih uloga

Zvuči jednostavno – samo reći što bi trebalo, zar ne? Meni nije bilo ni najmanje, a često vidim da nije ni mojim klijentima.

Zato danas više ne vjerujem u samo kognitivne savjete. Nitko ne može znati za tebe. Naši odgovori rađaju se u nama, iz iskustva cijelog našeg bića.

I taj unutarnji glas koji kaže “trebala bi” samo je jedan od likova u našem unutarnjem kazalištu.

U transakcijskoj analizi, Karpmanov drama trokut opisuje odnose između žrtve, progonitelja i spasitelja – iako se najčešće koristi za vanjske odnose, ista dinamika postoji i unutar nas.(Stephen B. Karpman, “Fairy Tales and Script Drama Analysis”, Transactional Analysis Bulletin, 1968)

U toj unutarnjoj drami živi naš ranjeni dio – onaj fragment psihe koji nosi osjećaj bespomoćnosti, pomiješan u klupko emocija poput tuge, ljutnje i gađenja. Uz njega su i dva zaštitnika. I iako imaju istu funkciju – da nas zaštite – rade to na potpuno različite načine, često nas štiteći i jedan od drugoga.

Jedan nas štiti kroz strogoću, kritiku i kontrolu, i često se razvija u unutarnjeg kritičara. Drugi nas štiti kroz popuštanje i dopuštanje, kroz potrebu da si olakšamo, opustimo se ili pobjegnemo u ugodu. Taj drugi zaštitnik često vodi prema obrascima koji mogu postati ovisnički.

Alexander Lowen, tjelesni psihoterapeut i utemeljitelj bioenergetike, opisao je varijantu ovakve unutarnje konstelacije kao mazohističku strukturu – stanje u kojem se osoba osjeća razapeto između unutarnjeg otpora, potisnute agresije i potrebe da udovolji kako bi dobila ljubav.

Kako izići iz te „povuci-potegni“ pat pozicije

Iz osobnog i profesionalnog iskustva znam da proces ide polako, uz strpljenje i razumijevanje. Ovi zaštitnici pojavit će se i u terapiji, baš kao što iskaču i u svakodnevnom životu. I nećemo ih ni kritizirati ni odbacivati, nego razumjeti i prihvatiti.

U tvojem svakodnevnom životu oni se uključuju vjerojatno potpuno nesvjesno. Ja sam, primjerice, radila prekomjerno – pravi radoholičar – jer je to bio način na koji sam se mogla dokazati. A onda bih se onesvijestila u gledanju serija jer mi je tu mozak mogao biti „na paši“. Znala sam da to nije bio idealan odmor, ali tada mi je donio olakšanje.

Nasreću, nije sve unutar nas drama. Većina nas razvila je i odrasli dio. Često mislimo da su naši zaštitnici upravo to – odrasli dio – no kroz terapiju se u pravilu pokaže da su zaštitnički obrasci mnogo raniji.

Naš odrasli dio ima sposobnost neutralnog promatranja, a ta sposobnost se osnažuje kroz terapiju. Uz podršku živčanom sustavu kroz regulaciju, taj dio raste i povećava naš kapacitet za razumijevanje i nošenje s emocijama.

Odrasli dio je naš istinski saveznik i medijator. On može prigrliti sve ostale sukobljene učesnike naše unutarnje drame i vratiti fokus na ono što je uistinu bitno – na naš mir. Na pronalazak istinskog smisla. Na motivaciju koja nas puni, a ne iscrpljuje i baca s nogu.

Znanje je prazno bez iskustva

Ako te ovaj tekst zainteresirao, vjerujem da postoji nešto u tebi što se prepoznalo u njemu. Možda je vrijeme da zakoračiš iz znanja u iskustvo i da osnažiš svoj odrasli dio.

Na grupnom terapeutskom retreatu “Oaza unutarnjeg mira”, koji vodim u Rogaškoj Slatini od 28. do 30. studenog 2025., radit ćemo upravo to. Iz vlastitog iskustva znam koliko znači izdvojiti nekoliko dana posvećenog rada u kojem ima dovoljno prostora da se odvije cijeli proces – od primjećivanja, preko razumijevanja, do prihvaćanja i integracije.

Fokusirana energija vremena, grupe i stručne podrške često otvara prostor za dublje pomake u osobnom razvoju.

Detalje možeš pronaći na www.sensaviva.hr/oaza-unutarnjeg-mira.

A ako te više privlači individualni rad, slobodno mi se javi u inbox – rado ću popričati s tobom i zajedno možemo vidjeti što ti sada najviše treba.