Je li ti dovoljno, stvarno dovoljno?

Pogledala sam stanje svojeg računa i iznenadila se. Jer nisam osjetila nikakvo zadovoljstvo. Iako je stanje bilo i više nego dovoljno.

Bio je tu i osjećaj neke dosade.

Kao da je netko prebacio teški teret na mene.Sve se činilo ravno i tupavo.

Pa da, nema onog stalnog impulsa koji mi drži fokus.

Trebaš još i ovu edukaciju i ovu radionicu i ovaj marketing. Još, još, još, jer još nije dovoljno.

A sada kada je dovoljno, opet nije.

Je li zahvalnost dovoljna?

Moja prva misao bila je, potraži zahvalnost.

I već sam krenula na korektivnu kognitivnu vježbu.

Prvo se sjetiš nekoga koga jednostavno i bezrezervno voliš.

Obično su to skroz mala djeca ili kućni ljubimci.

Zatim prizoveš dragocjeni trenutak s njima.

Vidiš pred očima njihovu sliku koja ti budi dragost.

I puniš se osjećajem ljubavi i zahvalnosti.

A onda s tom toplinom pogledaš ono gdje tebi treba takav osjećaj.

U mojem slučaju meni je to trebalo za samu sebe.

Jer stanje na tom računu stvorila sam sama.

Radeći posao koji volim.

Uz puno ulaganja bez naučene financijske računice.

I sada su tu i rezultati.

Tu vježbu bi napravio onaj dio mene koji koristi snagu volje i uma.

I iskreno, vježba može vrlo dobro funkcionirati.

Takvo svjesno pokretanje emocije kroz korištenje adekvatnog doživljaja će izmijeniti trenutno stanje pa možda i stav.

I za neke ljude to može biti baš ono što trebaju.

Ali za mene u ovom trenutku to bi to bila samo još jedna cigla u mojem unutarnjem obrambenom zidu.

Nije dovoljno prekriti unutarnju bol

No moja unutarnja terapeutkinja je rekla ne.

Nemoj opet samo prekriti svoju unutarnju bol.

Postoji razlog zašto osjećaš dosadu.

Ispod te dosade je stisnut neki skriveni dio tebe koji čeka da ga netko konačno primijeti.

I zato sam odlučila istražiti svoje osjećaje.

Na pitanje gdje točno osjećam tu tupost osjetila sam stisnuto klupko u trbuhu.

Dok sam si postavljala dublja pitanja u meni je sve više rastao nemir.

Odgovori su prestali dolaziti.

Osjetila sam se kao brod u oluji, u magli i tami.

Na sreću imam dovoljno iskustva s ovakvim dubokim uronima u samu sebe.

Prepoznala sam kako me preplavljuje energija i dižu se zaštitni mehanizmi.

I to je značilo da sam na pravom putu.

Sigurnost kao svjesni doživljaj

Sada je prvo trebalo osnažiti se i prisjetiti da sam sada i ovdje sigurna.

Teoretski moj um to već zna, ali tijelo doživljava snažne emocije i energiju koji su do sada bili prekriveni.

Ispravila sam se.

Pogledala što me okružuje.

Prodisala sam i povezala se sa neutralnim dijelom sebe.

Za mene je to moja duša.

Za tebe će možda biti i odrasli dio tebe, više „ja“, život… nije važno kako to zoveš.

Važno je da se možeš i znaš povezati.

Ubrzo je sve bilo lakše.

Mogla sam opet imati kvalitetnu dvostruku pažnju.

Biti prisutna sada i ovdje i istovremeno doživljavati moja potisnuta iskustava koja su izranjala na površinu aktivirajući moj živčani sustav.

Ipak i dalje nisam mogla dokučiti o čemu se radi.

Kao terapeutkinja znala sam da je očito jako rano. 

Moguće i pomiješano s preuzetim strahom i borbom za egzistenciju mojih roditelja i predaka.  

Sada sam samo mogla slijediti senzacije svojeg tijela.

Prepoznati i podržati pokrete koji su mu bili potrebni.

I ostati s tim ranim djelićem sebe koji do sada svjesno nisam vidjela.

Taj fragment bio je skriven iza bucmastog sloja mojeg trbuha koji nijedna dijeta nije mogla trajno riješiti.

Ali sada su moj svjestan dodir i nježna pažnja mogli dotaknuti taj ranjeni, unutarnji dio.

Osjetila sam lakoću.

Nešto se počelo otvarati i otpuštati.

Ne mogu ti ispričati točan sadržaj priče koja se otvorila.

To je kao da si se našla zatvorenih očiju u plitkom potočiću.

Iako ne vidiš, doživljavaš puno.

Čuješ potočić kako teče, osjećaš svježinu i iznenada si lakša.

Tko može završiti priču?

Znam da ova priča nije u potpunosti završena.

Ali za nastavak ću ipak pričekati povratak moje terapeutkinje s godišnjeg.

Jer tema je duboka, vrlo rana i snažno podiže moje obrane.

Iz iskustva znam kako upravo suptilno, može skrivati veliko blago.

I kada sam došla do ovdje, ne želim ništa preskočiti.

Želim osloboditi taj ranjeni dio sebe.

Ne samo zbog zahvalnosti i zadovoljstva.

Ne samo za sebe.

Već i za moje roditelje i bake i djedove koji nisu imali tu priliku. 

Osjećaš li možda kako i u tebi stalno titra crveno svjetlo?

Možda se boriš s tijelom i mišlju koje traže umirenje i odmor.

Riječi koje su mene dotakle bile su:

„Ovo nije počelo s tobom, ali s tobom može završiti.“

Tvoja djeca ne moraju imati sve da ih ne bi boljelo kao tebe.

Dovoljno je da imaju sebe istinski,

a ti im svojim primjerom možeš pokazati put.

Ako tražiš nekog tko razumije i želiš krenuti dublje od snage volje, javi mi se. Više o mogućnostima moje podrške možeš pronaći ovdje.