Razočarala si se u ljude?

Kada treba uskočiti jer je kolegica na bolovanju, tu si. Kada trebaš biti puna razumijevanja, saslušati, biti podrška, tu si.

Svima si dežurno rame za plakanje, a tko je tu kada treba tebi?

No naučila si kako treba pozitivno razmišljati pa se pokušaš sjetiti svih onih koji ti ipak ponude pomoć. Samo nekako to nije dovoljno. A i nije da baš tražiš.

Povila si ramena, a u srcu te nešto pritišće. Možda još čekaš da to netko primijeti, ali ne bi to nikada priznala naglas.

Primaš li isto kao što i daješ?

A što ako zapravo i nije samo do drugih, što ako ti ne možeš primiti? Koliko si puta rekla:

“Ma ne, ne treba, dobro sam. Hvala, mogu sama. Drugi put.”

Nisi jedina, često je lakše dati. To je super osjećaj sve dok ne daš sve što imaš i ostaneš prazna. I taj osjećaj tuge i bezizlaznosti se čini kao tamno more.  Samo ostaneš sjediti zagledana u praznu točku i zamotana u toplu dekicu. Barem je to neka utjeha.

Tuga bez dna

Često kada pitam klijenticu koliko joj je dugo poznat taj osjećaj, ona kaže oduvijek. I kroz terapiju se pokaže da je ta duboka neispunjena potreba nastala jako rano.

Ti danas možeš uprijeti prstom u prijateljicu, supruga, kolegice i situacije kada te nisu razumjeli, ignorirali te.  Kada ti se čini da im nisi važna.

No tvoje biće ne ljulja samo vjetar trenutne situacije, dubina tvoje rane je u samim korijenima.

Možda se pitaš: “Kako je to moguće?

Imala sam sretno djetinjstvo.

Osim toga to okrivljavanje roditelja je besmisleno.”

I znaš što, slažem se s tobom. Besmisleno je okrivljavati roditelje.

Tvoja odrasla osoba može i razumjeti i oprostiti jer i sama vjerojatno znaš kako nije uvijek lako biti roditelj. Dijete pak može samo potisnuti i idealizirati. To je normalno.

Razumjeti korijen tvoje neispunjene potrebe otvorit će vrata tvom odraslom dijelu za nove mogućnosti i dubine odnosa.  Istovremeno uz podršku otvorit će vrata i tvom djetetu da otpusti osjećaje koje si niti ne smije priznati. Bez toga vrlo vjerojatno ćeš se nastaviti vrtjeti u krugu tuge, potiskivanja, čežnje i straha.

Jer prazninu možeš samo privremeno ispuniti čokoladom, humorom, čašom vina ili pokojim zagrljajem koji nikada ne traje dovoljno dugo. A onda kad navečer legneš, opet si sama čak i ako je netko pored tebe.

Za čime čezneš, a čega se bojiš?

Tvoji roditelji su zaista mogli biti najbolji na svijetu. Ali su možda morali raditi baš kada je tebi trebalo da budu s tobom. Možda je majka bila umorna ili tužna.  Možda se nešto događalo u njihovim životima.

I ti si dobila svu brigu.  Bila si nahranjena, premotana, čuvana. Ali u trenutku kada si plakala jer te trebalo utješiti i tvojoj majci je trebao netko tko bi ju umirio.  I nije ti mogla dati to što ti je trebalo.

Negdje u sistemu djeteta pojavi se osjećaj:

„Meni treba, ali za mene nema. To znači da nešto sa mnom nije u redu.“

I tu počinje tuga, ali i ogroman sram. Sistem djeteta se iscrpi od traženja i ti postaneš dobro, tiho dijete. Roditelj neće ni posumnjati da si se zapravo povukla i naučila da ćeš kroz to dobiti nešto pažnje i pohvale.

Jedan od načina na koji se kasnije odnosiš prema svima je upravo davanje. Daješ, nesvjesno i svjesno, potiho nadajući se da će valjda netko i tebi vratiti.

Istovremeno ne možeš primiti jer su onaj stari sram i tuga preduboko u tebi. Ne vjeruješ da zaslužuješ bez obzira koliko mantraš drugačije.

I plašiš se: "Ako se otvorim, opet ću biti odbačena."

Tu je zapravo tvoj veliki unutarnji konflikt između čežnje za povezivanjem i straha od odbacivanja.

Razočaranje u terapiju

Čak si možda i krenula na terapiju i na kraju se razočarala.

Nedavno sam čula rečenicu: “Ma on počinje mjeriti vrijeme pred kraj sesije i ja osjećam, tu je samo zbog novca.”

Meni se doslovno stisnulo srce.

Kao netko tko je godinama radio u financijama i zarađivao 3x više nego danas, jako dobro znam da nitko u ovaj poziv ne ulazi zbog novca. Bilo mi je bolno vidjeti to tužno dijete u odrasloj, poslovnoj ženi.

Istovremeno, znam da je taj trenutak razočaranja zapravo jako dobra prilika za terapiju. Ako je odnos dovoljno dobar i možeš mi iznijeti svoje razočaranje, doći ćemo do tvojeg unutarnjeg djeteta.  Doći ćemo i do tvojeg odraslog dijela i tvojeg kapaciteta da ga prigrliš.

Zapravo, razočaranje u terapeuta je često neophodno i dio je dobre terapije. Ako to iskreno komuniciraš i ako ne odustaneš.

Pobuna i sazrijevanje

Za sazrijevanje i iscijeljenje naših rana potrebno je vrijeme. Nema tog čarobnog štapića zbog kojeg će jabuka brže postati crvena. I ne treba ga biti jer proces je dio tvojeg života.

Terapeut ti je tu podrška i zamjena dok god ti je to potrebno. Kada se pobuniš kao što se tinejdžer mora pobuniti protiv roditelja to je znak sazrijevanja. Dobar terapeut će to prepoznati, tvoje razočaranje, tuga, sram, sve tvoje emocije su dobrodošle.

Na kraju onaj tko istinski i trajno može prigrliti tvoje unutarnje dijete nije ni tvoja srodna duša, nije to više niti tvoja majka. Odrasla ti si jedina koja danas može zaista iscijeliti tvoj unutarnji ranjeni dio.

Najtužnije je kada nikada ne krenemo na put iscijeljenja ili odustanemo prerano.

Jer na kraju tog procesa čeka te ona verzija tebe koja se raduje dati i može podijeliti bez straha od iscrpljenosti.  I spremna je drugome pružiti radost davanja tako što će jednako otvorenog srca primiti bez straha od odbacivanja. 

Ako je ovo tvoja tema, javi mi se za razgovor. O načinima na koje možemo radiiti možeš više pročitati ovdje

Osim individualne terapije, još uvijek postoji mogućnost za prijavu za terapeutski retreat u Rogaškoj Slatini, “Korijeni života” (studeni 2026).  Upravo tu imati ćeš direktno priliku vidjeti kako je povezati se bez vezivanja.  Osjećati se prihvaćeno bez obaveze uzvraćanja.  I razumjeti dubine svojih emocija.