Gdje gubiš osjećaj sreće?

Misli se roje oko obaveza i briga, a savjeti "uspori" i "budi tu" idu ti na živce. Kao da ne bi i sama napravila sve da možeš i stigneš.

Na kraju tko ne bi htio biti sretan?

Samo tu sreću baš i nije tako lako uloviti i onda je možda i lakše ne preispitivati se previše. Kao kad je hladno, obučeš se toplo i sanjaš o ljetu. 

Jesi li osjećaj sreće zamijenila čežnjom?

Možda se sjećaš stihova pjesme (u hrvatskom prijevodu):

“…Jer sreća je lijepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagovještaj da.”

Ako su misli uvijek aktivne vrlo često ne primjećujemo trenutak.

To je tako. Naš fokus je na našim mislima i brigama i to nakon nekog vremena postane navika.

Primjerice, odeš na super izlet koji su dugo željela i dok sjediš na stijeni razmišljaš o tome kada ćeš to ponoviti.  A za to vrijeme sunce je već zašlo. 

Možeš li uvijek biti sretna?

Naš živčani sustav ne pridaje plus ni minus emociji.

Sreća, tuga, ljutnja dobivaju značenje kada naš um dešifrira senzacije tijela.

No živčani sustav reagira na intenzitet i reakciju tijela. Svaka intenzivna emocija znači intenzivnu tjelesnu reakciju. A živčani sustav pazi da ne bude previše i isključuje sustav kao termostat grijanje kada dođe do određene temperature.

Na tu temu postoji jedna meni draga duhovna priča.

I to će proći

Bio jednom jedan kralj koji je tražio tajnu sreće. Okupio je znalce i mudrace, nudio velike nagrade no pravog odgovora nije bilo. A onda je do njega došla priča o pustinjaku koji ima čaroban prsten. U tom prstenu kažu leži tajna sreće.

Poslao je svog najvjernijeg viteza koji je jedva uspio dobiti prsten, ali uz obećanje: kralj smije prsten otvoriti i pročitati tajnu samo u trenutku najveće potrebe.

Uskoro je u zemlji izbio ustanak i kralj je užurbano napustio dvorac i grad. Na sreću, uspio je izbjeći neprijatelje, ali njegov konj je kolapsao i našao se između ruba visoke litice i gladnog lava. U najvećoj potrebi, otvorio je prsten i pročitao: I to će proći.

Sekundu kasnije lava su zasule strijele njegove vojske. Uslijedila je pobjednička bitka, kralj se vratio u dvorac i organizirao veliku proslavu. Bio je to veličanstven i sretan trenutak, a kralj je od silnog uzbuđenja izgubio dah. Uplašio se da mu otkazuje srce i u najvećoj potrebi ponovno otvorio prsten. I to će proći. Uz smjeh olakšanja, konačno je razumio poruku pustinjaka.

Zašto je nužno usporiti čak i ako te to frustrira?

Naše su misli jako brze.  One jure poput beskrajnog ekspres vlaka. Pred očima ti blješte stalno novi vagoni, nova pitanja i odgovori.

S druge strane naše tijelo je puno sporije. Samo usporedi koliko brzo možeš zamisliti da si napisala neki izvještaj, a koliko ti treba da ga napišeš fizički.  Čak i uz pomoć AI je sporije.

Sreća je emocija koju doživljavamo iskustveno. Naše iskustvo čini sve: slike, zvukovi, okusi, mirisi. Čine ga osjeti našeg tijela i na koncu smisao koji naš um tome pridaje. Da bi stvarno svjesno u potpunosti doživjeli bilo što treba nam vrijeme.

Vrijeme nam pomaže da osjetimo doživljaj našeg tijela, a ne samo ono što um priča. To čini naše iskustvo potpunim i otvara prostor da budemo tu u trenutku istinski.

Jer osjećaj sreće nije tamo negdje na nekoj savršenoj i nedostižnoj fotografiji.

Psihosomatska blokada

Nažalost, ponekad ovaj jednostavni savjet usporavanja je teško primijeniti. Naime naš živčani sustav ima jednostavan cilj – preživljavanje. Zato se razvija među prvim fizičkim sustavima i uvijek štiti život.

Ako je intenzitet iskustva previše može se dogoditi odvajanje od tijela. Primjerice, majka je izgubila dragu osobu za vrijeme trudnoće. Danima je bila tužna zbog toga, a bebu je oblijevao osjećaj neugode. Iako nije svjesna i ne prepoznaje emocije, bebino tijelo osjeća senzacije i ne može se od njih obraniti. I živčani sustav može već i prije rođenja usvojiti strategiju odvajanja koja postaje glavni autoput u slučaju opasnosti.

Ostaje zapis, doživljavati tijelo nije sigurno.

Zato za primjenu ovog savjeta ponekad prvo trebamo retrenirati živčani sustav i postepeno uspostaviti povjerenje u tijelo. To je danas itekako moguće i postoji dosta modaliteta. Ja za to koristim kombinaciju Peter Levinovog Somatic Experiencinga, EMDR i koherentnu tjelesnu terapiju. A ako i postoji otpor i frustracija, to je samo pokazatelj da nekom dijelu tebe je potrebna pažnja i podrška. I upravo na taj način pristupam tome u radu s klijenticama.

Ako želiš više saznati o mogućnostima takvog rada pogledaj ove linkove ili mi se javi direktno na info@sensaviva.com i dogovori svoj termin za prvi susret.