Postoji li pravi trenutak za autentičan život

Mnogi od nas dugo čekaju, a da ni ne primijete kako igraju sporednu ulogu u vlastitom životu.

.

U ovom članku pišem o čežnji i lutanju u potrazi za samim sobom, o samozavaravanju i procesu povratka sebi.

To je onaj trenutku kada prestajemo čekati i počinjemo autentično živjeti.

__________________________________________________________________________________

Stisne te u prsima kada tvoji dani imaju premalo sati za sve što te čeka. Osjećaš se kao da imaš sporednu ulogu u vlastitom životu.

Žena koja drži glavu iznad vode i smješkom prekriva ubrzani dah.

Možda čekaš trenutak kada će stvari biti drugačije.

No koji je to zapravo trenutak?

Svi ponekad čekamo pravi trenutak

Neki čekaju da završe edukaciju ili promjene posao.

Drugi čekaju da njihova djeca završe fakultet.

A poneki od nas čekaju sve do mirovine.

Ja sam čekala da dovoljno zaradim za život s razglednice. Osim palmi i tirkiznog mora u prvom planu, sve ostalo bilo je mutno i izvan fokusa. Znala sam da želim stvarati nešto što je baš moje, a ne ono što drugi očekuju od mene.

To teoretski zvuči sjajno, ali kako ostvariti ideju koja se tek nazire?

Naravno, život se nije tako odvio.

Nisam dobila eurojackpot. Barem ne do sada.

Na sreću, putem sam shvatila da se nikada i nije radilo o novcu.

Kada vanjski uspjeh ne znači autentičan život

Nije bilo lako shvatiti kako mi nedostaje samopouzdanje.

Sve do tada, “odradila” sam školski i pravocrtno. Nagrađena studentica, prestižna edukacija u Londonu pa i članica uprave do 33. godine. Naravno da sam bila samopouzdana. No samo na poznatom terenu. Tamo gdje sam se ostvarila.

Nisam mogla prepoznati kako se nesvjesno bojim raditi ono što bih željela. Tu mi je nedostajala vjera u sebe i u život. Taj strah, u kombinaciji sa znatiželjnim duhom koji voli istraživati, vodio me kroz mnoge edukacije.

Ne žalim zbog toga. Uživala sam u svakoj edukaciji. Naučila sam puno toga i upoznala prekrasne ljude.

I da, iskreno, pomalo lutala.

Kako izgleda put povratka sebi

Nisam znala što je moja istina niti tko sam ja bez svojih diploma i važnih funkcija. Tražila sam se i u duhovnim vodama, gdje sam počela razvijati unutarnje promatranje. Polako sam doživljavala sebe dublje od svoje životne priče.

Nisam ni slutila koliko će mi to uskoro biti korisno.

Tada me pozvala edukacija Somatic Experiencing. Tu sam uvidjela da moje “lutanje” nije samo znatiželja, već simptom rane traume. Moj živčani sustav prvi je put dobio iskustvo dubokog umirivanja, a nesvjesne obrane tijela mogle su omekšati.

Konačno sam stvarno razumjela koliko je teško spoznati sebe ispod svih tih štitova. Zaljubila sam se u osjećaj lakoće koji je došao s otpuštanjem nesvjesnog stiskanja tijela.

Kao žedan koji pronađe vodu i ja sam željela produbiti to znanje.

Za sebe i za svoje klijente.

Izabrala sam NLPt za svoj prvi psihoterapeutski smjer. Njegova jasna orijentacija prema cilju i kognitivni okvir dali su mi temelje. A onda sam upisala koherentnu tjelesnu psihoterapiju koja je donijela ono što je nedostajalo: rad s iskustvom tijela.

Tek u toj kombinaciji osjetila sam da konačno imam ono što sam tako dugo tražila.

Cjelovitost.

Kada je pravi trenutak?

Konačno sam počela graditi osjećaj sigurnosti u vlastitom tijelu.

Racionalizacija i negiranje dijelova sebe više nisu bili jedino što sam mogla učiniti kako bih preživjela. Moja sposobnost da ostanem u kontaktu sa svojim stvarnim iskustvom polako je rasla.

Malo pomalo počela sam vraćati dijelove sebe koje sam putem izgubila.

Onda kada je bilo prebolno i odvajanje je bilo jedina opcija.

Kada je bilo preteško i povjerovala bi da nisam dovoljno dobra za bolje.

Nasreću, moja čežnja za tim izgubljenim dijelovima sebe bila je snažna.

Kucala sam na mnoga vrata dok se nisu otvorila ona prava.

Što me više istinski ima, to jasnije znam da sam, usprkos svim “lutanjima”, na kraju ipak pronašla svoj put.

Lagala bih kada bih ti rekla da je taj put sada završen.

Nije.

I možda će trajati dok sam živa.

Za mene je to cijela paleta boja kojima nastavljam slikati pejzaž svojeg života.

Istina je uvijek bila tu

Više ne tražim istinu izvan sebe. I ako se ponekad ulovim u staroj navici, brzo se prisjetim: moja istina je tu, u svakom danu i svakom koraku, kada ju svjesno udišem i kada spavam.

Bih li je otkrila da nisam krenula na put psihoterapije koji mi je donio bogato iskustvo osobnog istraživanja?

Mislim da bi to za mene bilo jako teško. Nosila sam previše obrana i uvjerenja.

A kako je s tobom?

Propituješ li i ti svoju istinu?

Osobno vjerujem da je to jedna od najzdravijih stvari koje možemo učiniti za svoje mentalno i fizičko zdravlje.

Kao terapeutica nebrojeno puta sam svjedočila koliko psihosomatika može utjecati na zdravlje, čak i kada to na prvi pogled nije očito. I vidjela sam kako se zadovoljstvo koje pronađemo u sebi širi na sva područja našeg života, poput krugova na vodi.

Istovremeno je to i jedan od najljepših darova koje možemo dati svojoj djeci i ljudima oko sebe. Vjerojatno si i ti nekad bila ohrabrena dobrim primjerom neke druge osobe.

Prije nego što sam otkrila psihoterapijsku podršku takve primjere ohrabrenja najčešće sam pronalazila u knjigama. Tako mi je davno, sasvim “slučajno”, u ruke došla izvanredna knjiga s naslovom “Put kojim se rjeđe ide”. Ako ju nisi pročitala, toplo preporučam.

Prije te knjige vjerovala sam da je psihoterapija samo za ljude koje pate od ozbiljnih psihičkih poteškoća. No ta knjiga je u meni posijala sjeme želje da probam put povratka k sebi i uz podršku terapije.

Danas znam da je to bio zov moje čežnje.

I nije važno je li tvoj put utaban ili ne, važno je da je tvoj.

Na kraju, nitko od nas ne želi sporednu ulogu u vlastitom životu. Teoretski znati da bi trebala biti glavni lik je isto kao jesti plastičnu jabuku. Za nas vrijedi samo stvarna iskustvena spoznaja prepuna mirisa i sokova života.

Ako su te ove riječi dotakle, znaj da ne moraš sve riješavati sama i da postoji podrška. Detalje o tome možeš pronaći na ovom linku.