"Sanjam svoju sliku i slikam svoj san", Vincent Van Gogh
To ljeto 2013. godine, pohađala sam tečaj Art Terapije u Španjolskoj kod prekrasne učiteljice i umjetnice slobodnog duha, Meere.
Kada sam prvi puta otvorila njezinu web stranicu i vidjela njezine slike, suze su mi počele teći niz lice. Nevjerojatno prelijevanje boja, originalnost sve je zračilo slobodom.
Ne samo slobodom izražaja već i slobodom umjetnice koje je naslikala tu sliku. Sloboda je bila opipljiva. Osjetila sam snažnu čežnju gledajući u te slike i u tom trenutku sam odlučila otići na njezin tečaj.
Cijeli tečaj bio je put u otkrića u samu sebe, moja kreacija. Jedan poseban događaj tijekom tečaja ostavio je duboki dojam na mene. Meera je organizirala jedan sat u vrtu s visokim drvećem i dovela je dječicu koja su slikala s nama. Dobili su isti papir i boje i mogli su slikati i igrati se. Tamo je bio četverogodišnji dječak kojeg čini se papir nije ni najmanje zanimao. Umjesto toga slikao je i rukama i kistom po svojim nožicama u veselim bojama: crvenoj, plavoj, žutoj. Kada više nije bilo mjesta na nogama podigao je svoje kratke hlačice i gurao kist ispod hlačica kako bi ispunio i taj dio nožica. Onda je prešao na ruke i poslije toga na lice. Na kraju je postao malo hodajuće umjetničko djelo. Bio je potpuno uronjen u svoju zabavu i nije ni primijetio naše zabavljene poglede i osmjehe.
Samo gledajući ga osjetila sam se opušteno i pokreti moga kista potali su spontani i slobodni.
Meera je tada podijelila s nama priču o drugom dječaku koji nije želio slikati. Kada je došla do njega dječak je plakao. Pitala ga je: „Što nije u redu? Zašto ne slikaš?“
„Oh, ne mogu! Pa pogledaj to drvo! To je previše! Ja to tako ne mogu!“
Meera se nasmiješila i odgovorila: „Razumijem te. Drvo je savršeno. Ima mnogo lišća i grana. Ne možeš ih sve naslikati. Ali znaš što? Ne moraš ih sve naslikati tako kako ih vidiš. Možeš se jednostavno igrati s drvetom. Pleši s njime.“
Dječak ju je odmah razumio, klimnuo glavom i počeo sretno slikati.
To me podsjetilo kako je bilo jednostavno kada smo bili djeca.
Nije trebalo biti savršeno.
Moglo je biti zabavno.
Kada ne mislimo o tome što će drugi misliti. Kada nismo opterećeni sa svojim očekivanjima. Kada smo jednostavno u trenutku, opušteni, jedno sa svojim kistom, papirom i drvetom koje slikamo.
Kada samo plešemo.
U tome trenutku, u društvu tog malog dječaka - hodajuće slike, stvorila sam svoju najbolju sliku na cijelom tečaju. Nisam znala da mogu napraviti tako nešto niti da imam tu sliku u sebi. Ta slika je danas na zidu moje dnevne sobe kao podsjetnik da si dozovolim zabavu i igru.
Razumijela sam da se to ne odnosi samo na slikanje. Isto je sa svakim snom koji imamo. Isto je sa svakom našom čežnjom. Čežnja je tu jer se naše srce želi izraziti na određeni način ili iznijedriti nešto na svijet. Nije toliko važno što je naš san. On je dio našeg životnog puta.
Kao što je mali dječak trebao samo ohrabrenje da počne plesati za drvetom tako je i sa nama.
Pleši sa svojim snom. Dozvoli si vidjeti svoj san, znati svoj san.
Pleši i izrazi svoj san. Budi slobodan izgraditi ga.
Jedan od najvećih umjetnika svih vremena, Vincent Van Gogh vrlo lijepo je to izrekao: „Sanjam svoju sliku i slikam svoj san.“
Vidjeti sjaj u očima klijenata koji slikaju snove velika je privilegija života mentora i na tome sam vrlo zahvalna.