U knjizi „Znanost bogaćenja“, Wallace Wattles daje savjet – budi osoba uvećanja.
Mi imamo narodnu izreku – ne radi drugome ono što ne želiš da drugi radi tebi. Wattles s ovom rečenicom kaže – radi drugome ono što želiš da drugi rade tebi. Naravno ne doslovno slovo za slovo.
Kako biti osoba uvećanja je jedna od tema u mojim mentoring programima. Uvijek je potrebno neko vrijeme dok ovo učenje sjedne kako u razumijevanju tako i u primjeni. Svi mi imamo ugrađeno u sebi određena pravila lijepog ponašanja. Neki od nas redovito daju donacije ili pronalaze načine kako pomoći drugima no biti osoba uvećanja je više od toga.
Što uopće znači biti osoba uvećanja i zašto bi nas to zanimalo?
Stvari koje mi želimo i o kojima sanjamo obično se iz nekog razloga čine izvan našeg domašaja. Nije važno radi li se o tome mislimo li da nemamo vremena, nemamo novaca, nemamo volje, nemamo podršku, nije važno što nam se čini da nemamo.
Važno je da se iz nekog razloga ne pokrećemo i to što želimo ostaje neostvareno u nama. Kao sjeme kojem nikad nije dano da izraste u biljku i procvjeta.
Biti osoba uvećanja između ostalog je i jedan od načina pokretanja vlastite energije u smjeru ostvarenja onoga što nas pokreće iznutra. I više od toga, to je boja kojim ovaj svijet činimo ljepšim i ugodnijim mjestom za život.
U zadnjih par dana na svojem godišnjem odmoru doživjela sam vrlo slikovite primjere što znači biti osoba uvećanja i što pak znači biti suprotno od toga – osoba umanjenja.
Nalazim se u Zatonu, prekrasnom mjestu na jugu blizu Dubrovnika. Ovo mjesto je tijekom uobičajenih sezona naravno puno međutim ove godine zbog straha od virusa, manjeg broja aviona, udaljenosti od glavnog grada, kapaciteti nisu popunjeni i cijene su spuštene. Kada sam tražila mjesto za odmor nisam imala posebnu destinaciju na umu i primijetila sam da je odnos vrijednosti koju dobivam i cijene ovdje bio vrlo dobar. I tako smo se našli u ovom živopisnom seocu.
Tu smo naišli na zaista predivne domaćine u Adria House Dubrovnik.
Apartmani su prekrasno uređeni i pripremljeni sa puno ukusa i malih detalja namijenjenih za to da se gost osjeća ugodno. Od lijepih slika, sklada boja, ukrasnih jastuka, keksića na stolu, čaša i ormarića namještenih da sve bude pri ruci. Iz svakog detalja se vidi i osjeti kako je domaćin razmišljao o tome što može učiniti da se gost osjeća udobno i zadovoljno. Dočekao nas je doručak kao u vrhunskom hotelu i slika tog doručka prati naslovnicu ovog bloga. Sve je friško i ukusno, aranžirano sa puno osjećaja za lijepo. Mi smo vegeterijanci i domaćica nam je pripremila doručak u skladu s našim potrebama. Pitali smo za cijene inače i saznali da tijekom godina kada je potražnja velika cijene budu i tri puta veće. No ni u jednom trenutku nije bilo – vi ste ove godine platili manje no što inače naplaćujemo pa ćete dobiti manje. Ni jednom gestom, riječi ili energijom. Dapače gost je na prvom mjestu.
I više od toga kao što će vam pokazati sljedeća anegdota.
U jednom trenutku je pored mola ispred kuće naših domaćina stao kombi iz kojega su izišla dva Engleza. Na molu su se nalazili stolovi i stolice za goste i Englezi su pitali mogu li tu jesti. Domaćica je odgovorila da je to za goste, ali ako žele mogu sjesti pa će im skuhati kavu. To je i napravila, besplatno. Ljudi su bili presretni i od srca joj zahvalili na odlasku. Ja sam bila bez riječi i pomislila sam – to je osoba uvećanja. Napravila je nešto od čega nije imala direktne materijalne koristi u tom trenutku. No dogodila se razmjena lijepe energije, razmjena ljudskosti i dugoročno tko zna. Možda upravo ti Englezi dođu i jednog dana budu gosti ili pošalju neke druge. Nikad ne znamo kakve smo sve puteve otvorili jednom lijepom gestom.
Ono što je najvažnije u ovoj priči je da to nije bila samo jedna gesta, to je stav naših domaćina. To je razlog zašto će im se gosti uvijek rado vraćati i zašto će uvijek imati najveće ocjene te zašto i u ovom trenutku oni imaju goste.
Ne radi se samo o djelu veći i o energiji iz koje je nešto napravljeno. Iz otvorenog srca koje se osjeća u svakom detalju usluge koju pružaju.
A onda smo jednog dana krenuli na jedan od otoka u blizini i tu sam doživjela primjer osobe umanjenja. Otok je poznat po plaži koja se nalazi s druge strane otoka u odnosu na luku. Ako želite doći na ovu plažu možete ići pješice ili sa golfomobilima. Bilo je vruće i odlučili smo se na golfomobile. Prvo iznenađenje bilo je to što stajalište golfomobila nije bilo blizu obale. Na rivi je stajao znak taksi za plažu 250metara i 15 kuna po osobi. Pokazalo se to kao dobra šetnja od nekih desetak minuta hoda prema unutrašnjosti, rekla bih više od 250 metara. Rekli su nam da im nije dozvoljeno stajalište bliže. Nas je bilo četvoro odraslih plus vozačica, ukupno pet. Golfomobil je imao tri otvorene klupice na kojem su normalno mogle sjediti po dvije odrasle osobe. Kada smo sjeli vozačica nije kretala i rekla nam je da čekamo još tri osobe. Ja sam ostalo potpuno iznenađena.
„Vi se šalite?“ pitala sam.
„Ne, ne šalim se“, odgovorila je potpuno ozbiljna.
„Pa gdje će stati te osobe?“ pitala sam.
„Na svaku klupu po tri.“
Pogledala sam na klupu gdje smo sjedili nas dvoje. Bila je to stražnja klupa, a ispred nas na sredini bio je stupić za koji smo se mogli pridržati. Na njemu je pisalo na engleskom jeziku sigurnosno upozorenje – maksimalno dvije osobe po klupici.
Još sam malo razgovarala sa vozačicom i saznala da je to njezin golfomobil. Shvatila sam da u tom trenu mogu ili krenuti pješice ili se pomiriti sa situacijom. Ipak sam pokušala još jednom reći da između nas nikako ne stane treća odrasla osoba na što sam dobila odgovor: „Gospođo ja vozim ovaj autić svaki dan. Valjda ja znam koliko ljudi stane.“
Moj suprug dao mi je znak da se na svađam. Znala sam i sama da to nije energija u kojoj želim biti. No istina je da se u meni podigao sav onaj osjećaj nepravednosti, osjećaj da vas netko želi iskoristiti i da vas gleda kao hodajući novčanik, predatorski. Malo kasnije sam se smirila. Podsjetila sam se Indije i rikshi. Tamo sam doživjela sličnu situaciju i naučila da vožnja ima svoju ukupnu vrijednost. U ovom slučaju u glavi naše vozačice to je bilo 90 kuna po vožnji. Zapravo smo joj mogli to ponuditi i odmah krenuti. Ono što je zanimljivo u ovoj priči je da iako sam ja imala ovo iskustvo nisam se toga odmah sjetila. Zašto?
Zato što sam se razljutila i ljutnja je suzila moj kapacitet prosudbe.
Na sreću dovoljno sam praktična i procijenila sam da mi je važnije ne upropastiti si dan sa ovako nečime. Na kraju smo imali sreće i nije nitko došao u slijedećih desetak minuta i golfomobil je krenuo. Isto tako je bilo kada smo išli nazad. Ovaj puta naš vozač na povratku je imao na umu ukrcati još samo jednu osobu što bi bilo sasvim u redu.
Vjerujem da vam je jasno vam zašto ovo navodim kao primjer umanjenja.
Nama nikakav problem ne bi bio platiti 90kn za nas četvero kao što vjerujem da nekome tko je sam ne bi bio nikakav problem pričekati nekoga i podijeliti. Ali to nam nije na taj način komunicirano.
Ja ne znam gdje je bio fokus moje vozačice, mogu samo pretpostaviti.
No znam da sigurno nije na pružanju najbolje usluge i vjerovanju da će gost to biti spreman i platiti.
Moj fokus na koncu se okrenuo prema meni i pitanjem – jesam li ja bila osoba uvećanja u toj interakciji?
I jasno je da nisam.
Moja reakcija bila je na istoj frekvenciji sitničavosti i frustracije.
U životu imamo priliku vježbati biti osoba uvećanja u svakoj interakciji i akciji.
Ne samo u onoj dobroj gdje se dobro dobrim vraća.
Upravo suprotno, upravo u izazovnim situacijama imamo mogućnost izabrati odgovor koji je za nas najkorisniji.
U situaciji koju sam navela zapravo nije bitno bi li:
- Pristojno sišla s golfomobila, zahvalila se i otišla pješice, otpuštajući u miru svoje zamjeranje i usredotočila se na prirodu kroz koju sam prolazila, ili
- Pričekala tih desetak minuta i dozvolila da se ne uzrujavam zbog onoga što se nije dogodilo. Na kraju zaista nije bilo dodatnih osoba, ili
- Ponudila da platimo puno cijenu golfomobila i krenuli bismo odmah.
Istina je da ne znamo kakva je životna situacija tih ljudi koji voze golfomobile i sa čime se suočavaju. Instinkti preživljavanja koji su obično u pozadini ovakvog ponašanja mogu biti aktivni neovisno o tome imamo li 5 ili 500 tisuća kuna na računu. Kada živimo s tim osjećajem da za nas nema dovoljno i da se moramo boriti za sebe po svaku cijenu.
Taj program je prisutan na nekom nivou u svima nama. Razlika je imamo li kapacitet to osvijestit i odlučit kako ćemo se ponašati i odgovoriti.
Uvijek žanjemo ono što sijemo iako to nije nužno odmah vidljivo. Prošlo mi je kroz glavu kako nije ni čudo da se golfomobili ne mogu parkirati na rivi. Što god bio površinski razlog, kakvo god koškanje, interesi i nepravda sasvim sigurno ponašanje koje sam i sama doživjela ne pomažu to ostvariti.
Ja sam danas zahvalna.
Zahvalna za primjer, zahvalna za to što sam vidjela u samoj sebi prostor i priliku za uzeti odmak i postaviti se drugačije. Zahvalna za godine vježbanja zahvaljujući kojima sam ljutnju i zamjeranje mogla brzo primijetiti i otpustit. Zahvalna svom životnom mentoru, svom suputniku koji me je upozorio na moju reakciju. I iskreno trebalo mi je malo vremena da prihvatim to što mi je rekao. U trenutku ljutnje to se nije odmah dogodilo.
Mi svi učimo kroz iskustva i uz malo sreće i mudrosti pomičemo se prema osobi uvećanja. Pomičemo se prema energijama i vibracijama na kojima žive naši snovi i mogućnost ostvarenja se otvara za nas. I puno više od toga dajemo primjer i pomažemo drugima oko nas kao što čine moji domaćini iz prvog primjera.
Svaka prilika da vidimo primjere uvećanja ili prilike za učenje istoga izvan nas je dobra.
No vidjeti to unutar sebe, osvijestiti svoj izbor i svjesno izabrati uvećanje je nemjerljivo vrijedno. Uvećanje tada počinje biti dio našeg života i naše vibracije. To otvara sposobnost materijalizacije dobroga svugdje oko nas. U ovoj mojoj priči ta materijalizacija došla je ne samo kroz predivne domaćine i iscjeljujući odmor, došla je i u neugodnoj situaciji. Na golfomobilu smo se na kraju vozili onako kako smo željeli. A neki drugi put nadam se da će to proći još lakše i jednostavnije. Život neće prestati bacati izazove poput automata koji izbacuje teniske loptice. Mi možemo sjediti iscrpljeni od vlastitog prigovaranja na podu dok nas te loptice lupaju po glavi i pitati se zašto se to meni događa? I možemo uživati igrajući tenis, prihvaćajući da ćemo neki puta i pasti, spremni ponovno ustati i nastaviti. Izbor je zaista naš. Ono što nam nije dano je da tražimo da se loptice prestanu izbacivati sve dok se nalazimo na terenu života.
Priznajem ovo nije lako napraviti sam.
Potrebno je željeti i podrška vrijedi zlata. Ponekad nam na putu stoje automatizmi i traume koje nas odvraćaju od toga da jednostavno primijenimo ove principe. No ništa nije veće od vaše snage kada odlučite. I kada zaista odlučite potražit ćete i podršku. Meni kao mentoru je to jedna od najvećih životnih radosti, pružiti podršku i gledati moje klijente kako igraju tenis svojega života i mijenjaju ga u igru koju oni žele i vole igrati.
Koji su vaši izazovi?
Kada vam je lako biti osoba uvećanja, a kada vam to nije lako?
Kako to primjećujete i što radite u sličnim situacijama?