Možeš li stavom stvarno pobijediti sram?

Obrazi ti gore. Zemljo otvori se! Nadaš se kako se ne vidi crvenilo. Stišćeš šake da ne osjetiš grč u trbuhu.Sram te, a tome nema mjesta u tvojem poslu. Ali..

Keti je došla uzrujana i dugo je zajapureno pričala. O nepravdi, protekcijama, iskorištavanju…O posljednjem sastanku koji je prelio čašu. Šef je pred svima prekinuo njezino iznošenje i pitao: “Jeste li sigurni u te podatke koje iznosite?”

Netko drugi možda bi čuo samo pitanje.

Netko drugi možda bi samo slegnuo ramenima i odgovorio: “Apsolutno.”

Ali Keti je u tom trenutku prestala disati i počela se opravdavati.

Sve njezine razumne riječi nisu mogle kompenzirati znojne dlanove. Osjećala se kao djevojčica u prevelikim cipelama.

Kroz terapiju smo polako dekonstruirale njezinu reakciju.

Sloj po sloj, ispod frustracije i opravdavanja, ispod priče i racionalizacije ležao je sram.

Onaj dječji koji uspješna, poslovna žena ne bi trebala imati.

Pitala sam ju: “Tko to kaže?”

Što se događa kada misliš da nešto ne bi trebala osjećati?

Polako smo uz pomoć dvije stolice predstavile njezin unutarnji konflikt.

Jedna stolica predstavljala je dio koji osjeća sram. Taj dio je nekada davno povjerovao da ne vrijedi takav kakav jest.

A druga stolica bila je dio koji negira taj sram i nosi masku kontrolora perfekcionista.

Pažljivo i uz puno strpljenja istražila je oba svoja dijela.

Potrudila se razumjeti ih i polako im otvoriti prostor sazrijevanja.

Novu mogućnost reakcije i drugačijih ishoda. Onih gdje šef nije izvor opasnost. Gdje se njezin fokus ne suzuje na njega. Gdje ona ima stvaran izbor.

Kada priča je samo vrh sante leda

Kod Keti je šefova rečenica bila samo okidač.

Razlog za tvoju reakciju nije samo aktualna situacija. 

Razlog je tvoj cijeli unutarnji svijet. Sva sjećanja koja pamtiš i ona koja nosiš u podsvijesti. Svi oni trenuci kada si kao dijete ukalupljivana u stroge okvire odgoja. Svaki put kada te se samo korigiralo, a za tvoje potrebe nije bilo mjesta.

Sva tvoja vjerovanja koja su se, poput novog kata, nadogradila na kuću tvojih ranih iskustava. Poput primjerice koliko puta treba nešto provjeriti prije prezentacije?

I kakav bi to trebao biti šef, a kakav ne?

Razlog za tvoju reakciju je tvoje cijelo životno iskustvo.

A događaj je samo vrh sante leda koji pliva na površini.

Sigurnost i podrška otvaraju vrata iscijeljenja

I sama znam koja je razlika kada nam terapija otvori siguran prostor u kojem možemo otkriti cijeli ledenjak svoje boli. Kada naš fokus na onaj vrh više nije tako oštar.

Kada šef nije taj koji me posramio već se ja sramim.

Razlika je ogromna.

Kada je netko drugi odgovoran za tvoj osjećaj, ti si ili bespomoćna žrtva ili napadač u obrani.

S druge strane, ako nemamo istinsko tjelesno iskustvo, ako o ovome samo čitamo iz glave, osjetit ćemo krivnju. Ispada, opet si sama sebi kriva ako osjećaš sram.

Ni ti, ni ja nismo krive za svoje osjećaje.

Oni su prirodni glas nečega što traži pažnju u nama.

Tek kada svjetlo reflektora naše pažnje okrenemo prema unutra, prema razumijevanju onoga što se događa u tijelu, tek tada se otvara mogućnost transformacije boli. I jednog dana možeš autentično reagirati drugačije.

Ne zato što nam je netko rekao da trebamo. Ne zato što smo to istrenirale.

Već zato što se tako osjećamo u cijelom tijelu, a ne samo u glavi.

Tko danas može iscijeliti tu bol, tko je može osloboditi? Tko je danas odgovoran za nju? Tko, ako ne ti za sebe? Baš kao i ja, za sebe.

Neovisno o tome što vjeruješ da znaš, ako duboko u sebi potajno očekuješ da se šef, partner, prijatelj ili netko treći promijene, ostaješ zarobljena.

Bilo bi super da se i drugi promijene, slažem se.

No zašto čekati nešto što se možda neće dogoditi kada je tvoja prilika pred tobom i u tvojim rukama?

Ako te ovaj tekst dotakao više o načinima na koje se možeš podržati pročitaj na ovom linku.