Nedavno mi je jedna dobra kolegica rekla: "Učitelj uvijek uči zajedno sa učenicima. Kod svakog učenja dođe faza kada je za daljni napredak neophodno početi dijeliti svoje znanje. Kroz poučavanje drugih dolazi slijedeća faza u dubljem razumijevanju i spoznaji onoga što prenosimo."
Pitanje je, je li učitelj spreman? Ponekad strah stane na put dijeljenja znanja. Što ako netko od učenika postane konkurencija? Ili zašto bi nekome tako jednostavno prenijeli ono za što smo se sami namučili? Apsurdno, no upravo to dovodi do stagnacije i nazadovanja te osobe. Što se dogodi sa gusjenicom ako odluči ostati zakukuljena i ne razviti svoja krila iz straha? Ona će se naprosto sasušiti. Istovremeno oni učenici koji zaiste žele naučiti otići će dalje i pronaći onoga tko im može pružiti ono što traže. Kao sa svime ostalime pa tako i sa znanjem na kraju nije osiromašan onaj koji daje, istinski siromašan je onaj koji nema kapacitet dati. Naime postoji nešto dublje što nema, nešto elementarno što nedostaje. To je uvijek individualno i možemo samo pogađati je li to vjera u sebe, povjerenje u život, bazno razumijevanje nezaustavljivog životnog impulsa rasta zbog kojeg biljka probija asfalt ili nešto drugo. Sjećam se svoje učiteljice Mary Morrissey od koje sam prvi puta čula rečenicu iz Talmuda - svaka vlat trave nad sobom ima anđela koji šapće rasti, rasti.
Što sam ja naučila od zatvorenih vrata?
Naučila sam kakav "učitelj" želim biti. I kada se možda i pojavi neka ego reakcija jer svi smo mi krvavi ispod kože to je dobar podsjetnik. Podijeli i vratit će se. Možda ne na direktan način, ali vratit će se. Ponekad i kroz dobar osjećaj kada vidiš što je druga osoba napravila sa znanjem kojem je podijeljeno.
Naučila sam i ne osuđivati iako mi je za to dugo trebalo i danas se ponekad trebam podsjetiti. Mi nikada ne znamo zašto je netko zastao na svome putu i zatvorio se. Što ga muči. Možemo mu zahvaliti za sve što smo dobili, prepoznati granicu i ići dalje ka svojem cilju. Ponekad zatvorena vrata ne znače ne, ponekad znače ne sada. Možemo vidjeti zatvorena vrata, stajati ispred njih i žaliti zbog onoga što mi zamišljamo da je sa druge strane, a možemo vidjeti i putokaz koji jednostavno pokazuje neki drugi životni smjer. Važno je ne rasipati energiju i držati fokus na cilju.
Ponekad nam je potrebna podrška prihvatiti da su vrata zatvorena i okrenuti se ka novima jer jedno je nešto mentalno osvijestiti, a drugo je nositi se sa emocijama i senzacijama koje mogu izroniti ako se osjetimo odbačeni, nedovoljno dobri ili tužni zbog nečega što možda vidimo kao propuštenu priliku. Ovo se naravno odnosi na sve moguće životne situacije od ljubavnih do poslovnih no naravoučenje je isto.
"SIMPLICITY" retreat je odlična prilika da prepoznaš koja su vrata možda zatvorena i otvoriti novi put. Od 10 do 12.11.23. možeš se družiti sa mnom i mojom dragom kolegicom Mirjanom Petković (Lakoća življenja) u intimnoj grupi ljudi od 20 polaznika u krasnoj Rogaškoj. Imamo još nekoliko mjesta i ako te zanima klikni za detaljne informacije.
Ukoliko želiš osobno porazgovarati na ovu temu, ja sam Gordana Radić, MSc psihosocijalnog savjetovanja i rado ću te podržati.