Čije bitke oblikuju tvoj život?

Neću biti tako poslušna, tako slaba ili možda tako kruta!

Koliko si godina imala kad si ovo znala u utrobi?

A kada se danas pogledaš…

Koliko živiš svoj život?

Svakodnevni, bezopasni automatizmi vidljivi su odmah. Primjerice, tvoja majka vjeruje da je uloga žene briga za muža. Tako i ti, iako uspješna, poslovna žena, možda peglaš njegove košulje ili ga pakiraš za put. Istovremeno i paradoksalno, ti iskreno vjeruješ u ravnopravnost spolova.

Drugi dublji i opasniji obrasci nisu odmah tako jasni.

Često su to posljedice trauma i potisnutih rana naših roditelja o kojima su možda šutjeli jer je bilo preteško pričati.

Poznata je izreka koja se veže uz Auschwitz: “Oni koji se ne sjećaju prošlosti, osuđeni su na to da je ponavljaju.” Nažalost, svjedočimo kako i oni koji se sjećaju prošlosti ponavljaju iste obrasce jer sjećanje samo po sebi ne donosi iscjeljenje.

Utjecaj kolektivnih rana

Mene je frustriralo kako se kod nas ponavljaju ratne priče naših djedova i baka. Iste mržnje, ista zamjeranja, ista neoprostiva iskustva.

Ježila sam se od tona nabijenih političkih govora. Iako prozirnih namjera i motivirani sebičnim interesima, svejedno i danas pokreću ljude. A znamo kako je završilo svaki puta, dok su se njihova djeca školovala u sigurnosti inozemstva.

Bilo mi je mučno od svega toga, a najgore što nisam vidjela rješenje.

Pitala sam se koliko generacija mora proći dok ne počnemo živjeti u miru usmjereni na kvalitetan život i razvoj. Vjerovala sam kako bi pomoglo kad bi barem jedna generacija proživjela bez ožiljaka osobnih iskustava rata i mržnje. Bilo je to prije no što sam postala terapeutkinja.

Kako tvoje tijelo pamti i ono što nisi doživjela

Sve se počelo mijenjati s terapeutskim edukacijama poput konstelacije i hipnoterapije gdje nevidljivo postaje viđeno.

Na jednoj konstelaciji ušla sam kao predstavnica sedme generacije žena. Tema je bila osjećaj nevoljenosti žene koja je postavljala konstelaciju. Čim sam ušla, osjetila sam se kao neka ogromna seoska žena, a iz mojih usta su izišle riječi: “Pa deklica, kaj ti misliš, delati se mora.”  Osjećala sam kako hladno gledam svoju konstelacijsku “kćer” jer vremena za osjećaje nema, prvo treba preživjeti.

Tu sam se prvi put susrela s mogućnosti da ono što vjerujem i osjećam možda nije zapravo moje. Možda na mene utječu greške i boli mojih predaka. Ne teoretski, već direktno.

Kasnije su uslijedile edukacije rada s traumom koje su mi pomogle osviještena iskustva i iscijeliti: Somatic Experiencing (SE), EMDR i koherentna tjelesna psihoterapija.

Sjećam se kada sam na jednom SE tretmanu osjetila nepodnošljivu bol u rukama. Kao da me netko pritišće o zemlju i ne mogu pomaknuti ruke. Realno sam to mogla napraviti snagom volje, ali osjećaj bespomoćnosti i straha u tijelu bio je paralizirajući. Tada sam vidjela sliku za koju sam znala samo iz priča moje bake, sliku kako je umrla njezina sestra.

Prekid generacijskog logora boli je tvoj izbor

Postalo mi je jasno do kada će trajati taj prijenos boli i prihvaćanja ludila pa i rata. Nažalost, sve dok netko ne odluči: ovoga je dosta.

Ni ti kao ni ja, nisi mogla izbjeći taj prijenos boli gubitaka, smrti i užasa tvojih predaka.

Ali ti možeš odlučiti ne prenositi to više na svoju djecu.

Kako? Kroz vlastito iscjeljenje.

Iscjeljenje transgeneracijske traume je itekako moguće i donosi blagoslov, ne samo za buduće generacije, već i za tvoj vlastiti, kvalitetniji život.

Efekt pobjeda na nogometnim utakmicama je euforičan i kratkotrajan.

Nova politička stranka na vlasti mijenja premalo.

Ali svako naše pojedinačno iscjeljenje čini nemjerljivi efekt utjecaja i na ljude oko nas. Jedna po jedna možemo donijeti nove izbore i postepeno drugačiji život.

A ako osjećaš da je došlo tvoje vrijeme da otpustiš bol svojih predaka i zakoračiš u vlastiti mir, javi se. Za detalje slijedi ovaj link.