Kada si izgubila tvoj smisao života

Jesi li sjetna dok promatraš svoj život? Drugi misle, ti imaš sve. 

Dok tebe bocka neka tiha praznina u srcu.

Postoji li nešto o čemu si sanjala, ali nije se nikada ostvarilo?

Možda posao koji si željela pokrenuti, a nisi se usudila jer nisi bila sigurna hoćeš li uspjeti.  Na kraju koliko ljudi uspije živjeti od svojih snova.

Osim toga za tako nešto je trebalo vremena. A vremena nikada viška. Uvijek je postojalo nešto važnije.

Kada ti nisi prioritet

Poznato mi je kako je to kada uvijek nešto drugo ima prioritet. Nekada su to bili rokovi i ciljevi tvrtke u kojoj sam radila. Gotovo uvijek moj poslovni identitet dolazio je prije mene.

Nakon toga postale su važne edukacije koje je trebalo završiti. Seminari, ispiti, prakse. Sve je bilo prije mojih potisnutih snova.

Dok se nisu dogodile krize. Od odlaska iz korporativnog svijeta, problema sa štitnjačom i razvoda.

U jednom trenutku sam stala i zapitala se što se dogodilo onoj djevojčici, sjajnih očiju, punoj vjere u život i u sebe.  Njezin glas u meni je utihnuo. Shvatila sam da moj život više nema iste okuse i mirise.

U takvim trenucima često i ne primjećuješ razliku. Sve se čini u redu. Radiš, zarađuješ, imaš nekretnine, štednju, status. Ali nema onog sjaja.

Kako razriješiti životnu krizu?

Ja sam imala velike sreće. Tražila sam i na kraju pronašla terapeutski put koji me je polako podsjetio na smisao.  Negdje prorađujući kroz terapije naoko potpuno druge teme, život u meni je opet počeo kucati glasnije.

To je pomoglo ne samo meni.  Pomoglo mi je i da isto prepoznam kod mojih klijentica i podržim ih u njihovom smislu.

Prije nekoliko dana vratila sam se s putovanja o kojem sam sanjala otkad sam prvi put čula za Machu Picchu. Mislim da sam imala petnaestak godina.

Dok sam stajala tamo na brežuljku gdje se svi slikaju, sjetila sam se te djevojčica koja je Machu Picchu stavila na prvo mjesto na listi putovanja. Od tada do danas prošlo je puno godina, ali nisam je iznevjerila. I tada, u tom trenutku mogla sam osjetiti kako se smije.

Što vrijedi?

Jedan prijatelj me pitao: "Je li Machu Picchu stvarno tako nevjerojatan kao što izgleda na fotografijama?"

Pitala sam ga može li ijedna fotografija prenijeti naš doživljaj?

Taj nježan vjetar, mirise džungle i tu energiju.

Da, za mene je nevjerojatan.

Vrijedi svakog sata dugačkog leta.

Vrijedi svakog teškog koraka uzbrdo na nadmorskim visinama na koje moje tijelo nije naviklo. I vrijedi svakog eura koji više nije u fondu za svaki slučaj.

Nisam se čak ni pitala zašto sam toliko dugo čekala. Jer najvažnije je da sam na kraju otišla.

Kažu da na kraju života ne žalimo toliko zbog onoga što nismo napravili dovoljno dobro, nego zbog onoga što nikada nismo ni pokušali.

Rastapanje "ne mogu"

Možda i ti čitajući ovo razmišljaš o stvarima na koje još uvijek čekaš. I često se oko tog sna izgradi zid pun razloga zašto ne možeš. Od djece, novaca, vremena, posla…

No ni jedan zid nije vječan. Njegove cigle često su zaključci, strahovi i razlozi koji su nekada možda i imali smisla.  No jesu li to još uvijek baš takve činjenice?

Onaj umor od čekanja i odustajanja otapa se kad se počneš kretati prema svojem cilju. Na kraju, ti si ta koja određuje svoje prioritete. Čak i kada se čini da ne možeš drugačije, to „ne mogu“ postane prioritet.

Ne znam koji san ti dugo nosiš u sebi.

Znam samo da se moj život počeo mijenjati onoga trenutka kada sam prestala čekati pravo vrijeme i počela raditi male korake prema onome što mi je bilo važno.

Možda i negdje u tebi još uvijek postoji djevojčica koja je sanjala bez kalkulacija. I čeka da je ti odrasla primiš za ruku i povedeš.

"Idemo."

To ne znači da je tvoj put lagan. 

Znači da je vrijedan. 

Ako se želiš pokrenuti i osjećaš potrebu za podrškom na ovom linku možeš pročitati više o tome.