Kad instinkt kaže NE, a intuicija DA - kome vjerovati?

Pitanje je tko odlučuje? Ti ili tvoja trauma

I u osobnom i u profesionalnom životu želiš donositi odluke koje su u skladu s tobom. Tvojim vrijednostima i ciljevima.  Naš život je na kraju rezultat naših pojedinačnih odluka, svjesnih i nesvjesnih.

Bitna razlika je, odlučuješ li zaista svjesno ili si pod snažnim utjecajem potisnutih emocija i vjerovanja koja ti ne koriste i često čak nisu naša.  Na primjer ja ne vrijedim,  moram ovo trpjeti jer neću nikada dobiti ništa bolje i slično.

Svi znamo da rezultata nema bez preuzimanja rizika. Napretka nema bez grešaka. Ako vjeruješ da je svijet nesigurno mjesto, da su ljudi prvenstveno sebični, da možda i ne pripadaš kako će se to reflektirati na tvoj odluke, tvoj život i tvoj uspjeh?

Ovdje se ne radi o pozitivnim afirmacijama. Radi o onome što ti kola kroz krv i prolazi kroz glavu kad popusti tvoja pažnja, kad utoneš u san. Kad nisi sigurna...I kad tvoje reakcije usprkos svom tvom znanju i knjigama koje si pročitala budu instinktivne pa i neobjašnjive tvom umu.  Čak kada i imaš objašnjenje ne mijenja se ništa.

Što je instinkt?

Zamisli tigra u džungli. Jasnoća. Brzina. Adrenalin. Ta ljepota i jednostavnost mogu i nama zaustaviti dah. I dio nas bi rado da može tako živjeti. Bez razmišljanja. Bez komplikacija. Bez priča.

Jer upravo to su tigrove reakcije - biološko preživljavanja. Čisti instinkt.

Sigurnost. Hrana. Razmnožavanje.

U službi opstanka i jedinke i vrste.

U poslovnom kontekstu to se zna romantizirati i kao „killer instinct“. Svi znamo primjere poslovnih mavericka poput Richarda Brandsona, Elon Mask, Steve Jobs. Ljudi koji su postizali rezultate. Samo što taj killer instinct ponekad ubije i više od plijena….

Ponekad ubije i posao. I odnose. I našu istinsku radost.

Instinkt pod utjecajem traume 

Instinkt je dio funkcije autonomnog živčanog sustava.  Regulirani živčani sustav imat će fleksibilnost. Znat će prepoznati kad nema opasnosti. Znat će osjetiti moguću opasnost. Promotriti i donijeti najbolju moguću odluku.

Ali kad naše traume nisu dovršene i procesirane naš živčani sustav će vidjeti opasnost u svemu. I bit će na neki način stalno u "crvenom".  Trauma nije sam događaj već ono što je naše tijelo zadržalo u sebi zbog tog događaja.  I to nije dovršeno iako je sam događaj prošao davno.

Kao posljedica mi nećemo vjerovati nikome, koliko god bi to srcem htjeli. I naš sustav koji stalno promatra svaku sitnicu tražit će dokaz za opasnost.

Recimo da si ignorirana kao dijete. Čak i ne mora biti da nisi bila "voljena", ali se na tebe jednostavno nije obraćalo puno pažnje. Roditelji su bili zaposleni i opterećeni životom. A dijete koje stalno propitkuje i hoće ne 10% pažnje već cijelog roditelja, može biti previše. To dijete je naučilo - ja sam previše. Naučilo je i skenirati roditelja i promjene njegovog raspoloženja da izbjegne neugodu ili kaznu.

I takvo dijete, kao odrasla osoba nastavit će to radit. Pa ćeš stalno promatrati šefa za najmanji znak da si nešto krivo rekli i napravila. A taj šef je samo čovjek. I ponekad neće biti uopće do nas. Možda mu je pauk odnio auto. I pogledat će te na način na koji te nekad gledao roditelj - kao da gleda kroz tebe. U tebi će se srušit cijeli svijet. A onaj znala sam dobit će svoj dokaz. I već si na pola puta u traženju novog posla.

I tako naš traumatizirani živčani sustav nesvjesno upravlja našim odlukama i našim životom.

Na sreću mi smo više od našeg živčanost sustava i možemo si pomoći.

Što je intuicija?

Intuicija dolazi iz dubljeg, mudrog dijela nas, iz naše povezanosti s tijelom i duhom. Neki će taj dio zvati izvor, neki viši Ja.  Osobno, volim reći duša.

Intuicija je mirna.  Ona ne iskače, na paničari. Ona je naše unutarnje znanje koje često i nije potvrđeno našim iskustvom. Kada ne znamo iz iskustva, znamo usprkos iskustva. Kao kad vam doktor da dijagnozu, a vi jednostavno u sebi znate da to ne mora biti tako.

Intuicija se može činit i kao duboka čežnja. Znanje da za nas postoji više, postoji drugi način, postoji razlog kojeg ne možemo dokučiti.  

Ona je tihi poziv na iskorak. Na promjenu obrasca.

Kao anđeo koji šapće našoj biljci života: „Rasti.“

To je onaj osjećaj - s ovom osobom mogu uspostaviti dobru suradnju, iako je izvan svih mojih kriterija.  Ne dolazi iz moje branše, nema pravi CV, ali je pravi „čovjek“. I ako si dopustimo pokušati, možda neće biti lako, ali bit će dobra odluka.

Kada sam ja upisala Shiatsu, slijedila sam svoju intuiciju. Ta odluka nije imala nikakvog smisla. Nisam nikada bila na Shiatsu tretmanu. Nisam ni jasno znala što je to. No prolazila sam često pored zgrade na kojoj je bila ploča "Shiatsu škola". I jednog dana u 9 mjesecu, točno dva tjedna prije početka upisa nove generacije, potražila sam internetu broj telefona, nazvala i upisala se. Ja čak nisam bila ni fizioterapeut, ni maser, niti sam se bavila radom s ljudima. Bila sam financijski stručnjak, sa CEO i managerskim pozicijama na životopisu.

Nisam znala zašto. Nisam propitkivala svoju intuiciju. Odlučila sam probati. I nikada nisam požalila. Na tom prvom vikendu sam pomislila - ako u životu postoje zadani trenuci koje ne smijemo propustit, ovo je jedan od tih. Shiatsu mi je vratio životne sokove, osjećaj tijela, smanjio nemir i buku od konstantnog bivanja u glavi. I ono što tada nisam mogla znati, otvori put prema mojem pravom pozivu.

Zašto je teško razlikovati instinkt i intuiciju?

I instinkt i intuicija mogu biti više tjelesni, a manje umni. I o jednom i o drugom možemo promišljati, u nastojanju da donesemo pravu odluku. I lako ih je pomiješati ako ne poznajemo funkcioniranje živčanog sustava i nismo o ovoj temi nikada promišljali.

Intuicija i instinkt trebali bi se nadopunjavati. Ali to nije tako ako se naš traumatski alarm nikada nije isključio. 

Pitanje je jesu li naš skrbnici kad smo bili mali imali i sami dovoljno stabilne živčane sustave da smo se mi uz njih mogli osjećati sigurno. Mogli se istinski smiriti i izgraditi taj bazni osjećaj povjerenja.

Važno je razumjeti da to biološka funkcija, to nije razmišljanje.

Kad nemamo izgrađen taj osjećaj unutarnje sigurnosti i u pozadini uvijek tinja neka iskra opasnosti naši instinkti će bit preosjetljivi. Naša procjena preoprezna. A onda ako to negdje čujemo ili naučimo možda ćemo se početi svjesno izlagati situacijama kojih se bojimo. I kao da smo klackalicu gurnuli iz jednog kraja u drugi, počet se ozljeđivati. To je kao da imamo samo dvije funkcije: uključeno ili isključeno.

Intelekt ovo ne može razriješiti.  Niti samo pozitivno razmišljanje. Niti samo korekcija ponašanja. Naravno da može pridonijeti i biti dio rješenja. No ako je to način na koji pokušavamo riješiti problem ta nadgradnja postat će dio problema. To je kao da ste otvorenu kantu sa smećem riješili tako što ste ju stavili u veću kantu i bolje poklopili. A smeće je dalje tu, unutra.

Intelekt će obrambenu reakciju pretvorit u priču. Čak i u identitet. I imat ćemo osjećaj da je brzina kojom donosimo odluke, odlučnost kojom mičemo ljude iz svojeg života, mijenjamo poslove naše prednost. I imat ćemo osjećaj da su nas obrambene reakcije spasile. Naša sposobnost da nekome odbrusimo. Naše bježanje. Objasnit ćemo si zašto je ispravno prekinuti poslovnu suradnju.  Zašto je logično promijeniti posao. Reći ćemo da stavljamo sebe na prvo mjesto.

 I možda i jest tako. Ali ne uvijek. Ne svaki puta.

Kako početi razlikovati instinkt i intuiciju?

Kao prvo treba izgraditi bazni osjećaj sigurnost i naučiti regulirati živčani sustav. U početku se može činit da to nije u skladu s tobom. Može ti ići na živce ta sporost, to obraćanje pažnje na tijelo s kojim nisi na ti. No prvo je važno razumjeti: naša kognitivna inteligencija i naš živčani sustav su odvojeni sistemi.

Živčani sustav je čista biologija. Koliko god pametni bili, uplašit ćemo se za vrijeme snažnijeg potresa i reagirat instinktivno. Možda ćemo se sagnuti ili potrčati pod štok, iako je upitno koliko nas to može spasit. I možda se nećemo sjetiti da smo u novo izgrađenoj zgradi koja može izdržati puno jače udare.

Želim reći - nebitno je koliko je naš intelekt brz, živčanom sustavu treba vrijeme, treba sporost. Ti dugo nisi pričala s tijelom, trebaš pričekati dok se desi prijevod i uspostavi konekcija. No inicijalna strpljivost se isplati.  Naš napregnuti sustav bit će nam zahvalan i za malu pažnju i polako će se početi dešavati promjene.

Ono što je važno razumjeti - mi ne trebamo ništa dodati. Ne trebamo popravljati. Samo rasteretiti. Ući i kontakt s fragmentiranim, zamrznutim dijelom naše psihe koji je ostao u okolnostima i doživljaju prošlosti kada je bilo previše za naš sustav. Jer on je tu, u tvojim crijevima, u tvom srcu, u tvom tijelu. I ta energija djeluje na tebe danas i ovdje sve dok joj ne pomogneš.  A danas si ti ta koja tom dijelu sebe može dati ono što joj treba.

Kako dalje?

Pitanje je moraš li odlučivati iz straha? Nebitno potiskuješ li ga ili slušaš.

Mi možemo naučiti slušati svoj unutarnji kompas. To nije neki posebni dar, to je vještina koja se može pooštriti.

Zapravo paradoks je, da upravo ako je ovo tvoja tema ti vjerojatno već imaš i snažan instinkt i snažnu intuiciju, ali nisi sigurna u njih. A kada živčani sustav postane miran, prirodno će se otvorit njihov prostor i djelovanje.

I svi drugi alati koji si razvila će ti bit na raspolaganju, uvijek  Da, nazvat ću ih alati jer i brzina i sposobnost korištenja ljutnje i donošenja odluka su izvanredne mogućnosti.  Ali nećeš ih koristit kompulzivno, niti intelektualizirati. Koristit ćeš ih svjesno i mirnije.

Što ti to može dati?  Više energije, slobode, izbora.  Kvalitetniji život.

Možeš li sve to sama? Teško. Moja topla preporuka je neki oblik tjelesno informirane terapije. Somatic Experiencing, tjelesno orijentirana psihoterapija, EMDR...To su neki modaliteti koji su meni poznati, a danas se sve više razvijaju. 

Oslobodi se, Potraži podršku. Daj si vremena.

Ne možeš promijeniti jučer. Ali danas možeš napraviti korak ka promjeni svojeg sutra. I donositi svoje odluke, poslovne i privatne, iz mira, povezanosti i unutarnje jasnoće, slijedeći svoj najdublji impuls rasta.

Ako ti u tome treba podrška, javi se.