Što se dogodi kada ne pobjediš? Osjećaš li to kao poraz ili si spreman naučiti iz situacije?
Tvoj odgovor na ovo pitanje odredit će koliko je održiv tvoj uspjeh.
Koliki utjecaj ćeš dugoročno imati.
Koliko daleko ćeš dospijeti. To je izbor.
Koliko puta smo čuli ljude kako kaže - Ne, ja to ne radim. Pokušao sam jednom, ali nije išlo. Nisam ja za to. Ostvarujemo ono u što vjerujemo i to postaje istina.
Ako si u pobjeda/poraz načinu razmišljanja vjerojatno ćeš neko vrijeme biti vrlo motiviran. Bilo kroz goruću želju za pobjedom ili kroz strah od poraza. Jednom mi je netko rekao da je to poput vožnje bicikla, ne smijemo stati, ako stanemo, padnemo. Vjerojatno si i vrlo kompetativan i vidiš druge kao prijetnju. Vrlo vjerojatno si i prilično napet i pod stresom jer znaš, svatko barem jednom doživi poraz i pribojavaš se tog trenutka. Nije pitanje hoće li se poraz jedom dogodit, on je statistička životna činjenica.
Nije pitanje hoćeš li doživjeti poraz, pitanje je što ćeš učiniti nakon toga.
Meni je trebalo dosta godina da naučim iz svojih poraza. Kada sam otišla sa visoke managerske pozicije u dobi od 35 godina, osjećala sam se potpuno potučeno. U to vrijeme to ne bih priznala, ali sada to mogu vidjeti. Moja karijera do tog trenutka je bila uzlazna linija, sve je dolazilo tako lako. Doduše, puno vremena i puno truda sam ulagala u posao, ali napredovanje i novac nikada nisu podbacili. Vjerovala sam ju sebe. Nakon poraza, bila sam razočarana, ogorčena i puna tvrdih stavova i mišljenja s nakupljenim zamjeranjem prema svojem bivšem šefu i načinu na koji sam smatrala da korporativan svijet funkcionira u Hrvatskoj. Uvjerena da sam se podigla i nastavila u smjeru boljih stvari, našla sam se u situaciji u kojoj nisam imala dovoljno pokretačke energije za ono što sam željela ostvariti. Kao na pola pune baterije. Sada znam da me zamjeranje koštalo prostora na mom energetskom disku. Bez oslobađanja tog prostora nisam se mogla stvarno pomaknuti, ne na način na koji sam to mogla ranije.
Nedavno sam bila na odličnom eventu gdje je moja mentorica Mary Morrissey spomenula kako Kabala uči da nam trebaju suparnici da bismo se usavršili. Za mene su tada zadnji komadići slagalice pali na svoje mjesto. Jednom kada smo spremni naučiti sve što nas je događaj došao naučiti i odreći se svoje priče žrtve spremni smo vidjeti i svojega suparnika kao esencijalni dio lekcije. Svima nam treba ogledalo jer je inače teško vidjeti samoga sebe. Naši suparnici upravo su to za nas, pokazuju nam naše slabosti i snage. Spremni smo vidjeti naše suparnike kao nekoga tko te gurnuo preko tvojih granica i možda ne odmah, ali nakong nekog vremena spremni smo im biti zahvaliti za to.
Međutim tako dugo dok smo zaključani u razmišljanje o porazu, nećemo to moći vidjeti na taj način. Nastavit ćemo gledati suparnika kao neprijatelja. Branit ćemo se i odbijat ćemo dragocjeni životni feedback.
Jednom kada postanemo spremni prihvatiti učenje spremni smo i za novu utrku i za novu pobjedu. Ta pobjeda postaje mnogo više od toga, ona postaje postignuće i proslava.
Thomas Edison, kada su ga pitali kako je mogao nastaviti usprkos 10000 neuspjeha sa svojim eksperimentima u otkrivanju žarulje, odgovorio je da on nikada nije imao neuspjeh, uvijek je imao feedback iz kojega je naučio što ne funkcionira. I nastavio je isprobavati slijedeću i slijedeću mogućnost dok nije došao do otkrića.
To nije samo inspirativna priča, to je čisto zlato za pobjednika. Razlika između poraza i učenja je jedna misao, ali ta misao čini ogromnu razliku.