Što ti pokazuje umor i osjećaj praznine nakon odmora?

Siječanjski blues

Ravno sa zimskog odmora sletjela si u novu poslovnu godinu. Radni ritam kreće punom parom, dok je tijelo još teško i sporo. Ujutro bi se najradije sakrila pod pokrivač i pričekala da sve to prođe.

Možda misliš da je problem u nedostatku odmora. No što ako ti tijelo zapravo pokušava reći nešto drugo.

Svoju klijenticu Mirtu (pseudonim) pitala sam što to treba proći. Nakon kratke pauze rekla je:

„Pa ova glavobolja. Ovaj radni tjedan“, nasmijala se. „I tinejdžerske godine moje djece. Znaš, zapravo mi se čini kao da stalno čekam da prođu sve moje obaveze… Kao da čekam da moj život počne.“

Kada "još samo ovo" nema kraja

Možda i ti često kažeš sebi „još samo da ovo odradim“. Pa onda još samo ovo. I s vremenom to postane navika.

U nekom trenutku jedan dio tebe se zasiti. Jednostavno više nisi spremna za još sastanaka, još zadataka, još moranja. Ponekad to završi burnoutom. Ponekad se javi bolest. A ponekad samo polako gubiš volju iz dana u dan, dok osmijeh na tvom licu postaje sve manje spontan.

Većina ljudi misli da je problem u obavezama, u ritmu koji si nametnemo ili u nedostatku kvalitetnog odmora. I možda je dio odgovora doista tu. No moje iskustvo u radu s klijentima koji su doživjeli zasićenost poslom pokazuje da je uzrok najčešće dublji.

Je li previše obaveza uzrok ili simptom?

Sve tvoje obaveze, i poslovne i privatne, predstavljaju vanjske okolnosti. Način na koji na njih reagiraš dolazi iz tebe.

Primjerice, nakon posla trebaš otići po dijete u vrtić. To je sama po sebi neutralna obaveza. Užurbanost, napetost i briga da nećeš stići nisu obaveza, nego način na koji tvoje tijelo i psiha reagiraju na nju.

Kada klijente pozovem da razdvoje obavezu od vlastite reakcije i da se zapitaju što stoji iza te reakcije, često se otvara sasvim nova priča. Posebno kada dozvolimo tijelu da je ispriča, primjerice kroz stisnut želudac ili napetost u prsima koja se javlja pri pomisli da neće stići na vrijeme.

Što se može skrivati ispod stalne zauzetosti?

Kod Mirte se kroz terapiju postupno otkrilo da joj je stalna zauzetost služila kao način da skrene fokus s onoga što ju je zapravo mučilo. Na neki se način štitila od susreta sa samom sobom. 

U rijetkim trenucima kada bi si dopustila stati, pojavila bi se dosada, a iza nje osjećaj praznine koji ju je plašio.

Psihološki postoji više tumačenja osjećaja praznine. Britanski psihoanalitičar Donald W. Winnicott opisuje kako se praznina može javiti kada osoba u djetinjstvu nije bila dovoljno emocionalno podržana i nije imala prostor izraziti svoje stvarno ja. Umjesto toga, dijete se prilagođava okolini kako bi se zaštitilo, razvijajući ono što je Winnicott nazvao Lažnim Ja.

To Lažno Ja može se činiti funkcionalnim i uspješnim, ali ispod je osjećaj da nešto bitno nedostaje.

Neurobiološko objašnjenje

Osjećaj praznine ima i neurobiološko tumačenje. Dr. Ruth Lanius, vodeća stručnjakinja za neurobiologiju traume, utvrdila je da osjećaj "nedostatka sebe" ima svoje uporište u mozgu. Njezina istraživanja pokazuju da kod osoba koje su prošle kroz teška ili zanemarujuća iskustva, dijelovi mozga zaduženi za održavanje svjesnosti o sebi postaju manje aktivni.

Tada se možemo osjećati kao da nam nedostaje centar ili kao da smo na neki način razdvojeni od dijela sebe.

Danas postoje brojni pravci rada s traumom koji polako i postepeno pomažu vratiti nam te fragmentirane dijelove sebe i ponovno izgraditi osjećaj cjelovitosti.

Bijeg nije jedino rješenje

Mirtin osjećaj praznine nastao je u ranom djetinjstvu. Odrastala je uz vrlo stroge roditelje koji su vjerovali da disciplina dolazi prije pažnje i emocionalne podrške. Uz premalo prostora za autentične emocije, Mirta se postupno počela osjećati prazno. 

Tijelo je zapamtilo prazninu, a um naučio vjerovati "ja takva kakva jesam nisam važna". Mirta je i ranije osvijestila to vjerovanje i radila na tome da ga promjeni. No to nije bilo dovoljno.

U našem radu prvo smo gradile tjelesni osjećaj sigurnosti i povjerenja. Tek kada je taj temelj bio dovoljno snažan, mogla je polako ostati uz svoj bolni doživljaj praznine. U tome nije bila sama. Prisutnost druge osobe pomogla joj je da se osjeti viđenom i stvarnom.

Mirta je svoju prazninu ispunjavala onime što joj je bilo potrebno – sunčanim bojama, toplinom i nježnošću. Promjena se nije dogodila preko noći; trebalo je vremena, baš kao što treba i plodu da dozrije. 

Tek tada su se tijelesno iskustvo i priča koja je bila u njezinoj glavi mogli povezati. A novo vjerovanje "ja vrijedim i moje emocije su važne", postati i njezino tjelesno iskustvo. Kako se osjećaj cjelovitosti u njoj učvršćivao, tako je jenjavala potreba za bjesomučnom jurnjavom. Utišao se i onaj dio koji je stalno, gotovo očajnički, čeznuo za odmorom.

To je poput ljuljačke. Kada prestanemo snažno gurati, ljuljanje postaje sve slabije i približavamo se mirnoj točki ravnoteže.

Povratak sebi

Kada osjećaš da ti treba odmor nakon odmora, važno je znati da nisi sama. Ako si sklona samokritici možda se brineš da je to lijenost ili manjak motivacije, no to zaista ne mora biti tako.

Možda ti tvoje tijelo ne govori samo da je umorno od posla, nego te tiho poziva da vratiš dijelove sebe koji su putem ostali zaglavljeni.

Ako ti se čini da i ti negdje čekaš da život napokon počne, možda je to poziv da se okreneš prema sebi na novi način, uz podršku i u ritmu koji ti odgovara.

Ne moraš čekati da sve prođe. Možeš početi već sada.

LITERATURA

• Lanius, R. A., et al. (2010). The failure of self-referential processing in posttraumatic stress disorder: A functional magnetic resonance imaging study. American Journal of Psychiatry.

• Winnicott, D. W. (1960). Ego distortion in terms of true and false self. The Maturational Processes and the Facilitating Environment

Više informacija o tretmanima