top of page

Božićna Biserka

Updated: Dec 23, 2023


Božićna Biserka, priča by Gordana Radić

Upalile su se lampice. Njezino svjetlucavo bjelkasto okruglo tijelo postalo je igralište boja.  Nježno i postepeno plavo zeleni odsjaj rastapao se ustupajući svoje mjesto zlatno crvenim zrakama.  Usporeno poput tihe melankolične uspavanke. 

„Još jedna noć izvan kutije“, pomislila je kuglica.  Oko nje su uzbuđeno podrhtavali novi, sitni stakleni ukrasi veselo se njišući u čudu svaki puta kad bi svjetla vozila obasjala prozor dnevne sobe. „Vidi se, nove su“, pomislila je kuglica iznenada se prisjećajući svojeg prvog izlaska.  

Njezin bor je bio tako mirisan, životno zelen i beskrajno zabavan.  Stalno se igrao s njom njišući ju na svojim granama, a ona se veselo smijala.  Nazvao ju je Biserka, a ona njega Zelenko. 

Nisu znali koliko kratko će trajati njihov susret.  Jedno jutro su ju bez upozorenja skinuli sa Zelenka, omotali u slojeve papira i spremili u tamnu kutiju. Odnijeli su ju u neku prostoriju koji su nazivali ostava.  Kuglica nije točno znala što je ostava i gdje se nalazi jer nošena u kutiji nije ništa vidjela no s vremenom je shvatila da je to rijetko posjećivano mjesto gdje se odlažu stvari.  Nije ni znala što se dogodilo sa Zelenkom.  Nestao je njegov miris i nije se čulo treperenje iglica, tek komešanje i šaptanje drugih Božićnih ukrasa. Svi su oni bili odloženi zajedno negdje u blizini, no ona je uvijek bila sama, pažljivo zamotana u posebnu kutiju.  S njom se postupalo drugačije još od trenutka kada ju je vlasnica prvi puta podigla s police u dućanu.  Sjeća se njezine podignute obrve i uzdaha.  Uzimala ju je i vraćala nekoliko puta, a Biserka se pitala što s njom nije u redu kada ju se tako teško kupuje.  Kasnije obješena o bor u novoj kući čula je glasine o nekom dragocjenom bisernom ukrasu no koliko god ga tražila nije ga mogla vidjeti.  Doduše postojala je uvijek i druga strana bora, ona koju nije mogla dosegnuti.  

Te prve godine pitala je Zelenka za misteriozni dragocjeni ukras, a on se veselo nasmijao i nazvao ju luckastom.  Tada je brzo zaboravila i pitanje i to da nije dobila odgovor. 

Slijedeće godine, kada je konačno ponovno izvađena iz kutije i odmotana Biserka je uzbuđeno zatreptala u očekivanju Zelenka.  No grana na koju je obješena mirisala je na plastiku i stiropor, to nije bio njezin Zelenko. 

Smjene izlazaka i odlazaka nazad u tamnu ostavu su prolazile, Biserka se ne sjeća točno broja. Više se nikada nije susrela ni sa Zelenkom ni sa tim dragocjenim bisernim ukrasom.  Pitala bi druge kuglice znaju li nešto o njima no one kao da ju nisu razumjele, samo bi se zanjihale u nekom svom transu. Poneke, nisu ni imale glasa, ali njihova plastična tijela vješto su odskakala od poda kada bi pale.  Biserka se u početku užasavala pada.  Kroz vrijeme je svjedočila kako su se kuglice glasno razbijala u tisuće komada.  Stakleni komadići uvijek su brzo pokupljeni uz mrmljanje i odneseni negdje. 

Ponekad, dok je ležala u svojoj tamnoj osami, pitala se gdje završavaju ta stakalca i je li to neko možda bolje mjesto od njezine kutije.  Kako je vrijeme prolazilo strah od pada zamijenio je mjesto znatiželjom. 

Iznenada Biserku je iz misli prenuo uzvik „Želim ovu kuglicu!“.  Dograbile su ju male ruke djevojčice sjajnih očiju. 

„Polako!“, uzviknula je vlasnica pokušavajući otrgnuti Biserku, „Možeš dobiti bilo koju kuglicu osim ove.“

„Ali ja želim baš nju!“, protestirala je djevojčica ne puštajući ju iz ruke i lupajući nožicama u pod.

„Molim te, pusti, razbit će se.  Sutra idemo u dućan s tvojom mamom i kupit ću ti koju god kuglicu želiš.“

„Neću u dućan!  Neću drugu kuglicu!“

„Nju ti ne mogu dati“, odgovori vlasnica, „to je moja dragocjena kuglica.  Poklon koji sam sama sebi davno kupila.“

Biserka je bolno zastenjala između dvije ruke, osjećajući kao pucketaju njezini nježni rubovi.  Trenutak kasnije u ruci djevojčici ostale su rasprsnute polovice.  Djevojčica je prestrašeno raširila ruku, a dijelovi Biserke rasuli su se po podu. 

„O Bože“, uzviknula je vlasnica, „Jesi li dobro? Jesi se porezala?“

Brzo je pregledala ruke djevojčice i nakon što se uvjerila da nema posjekotina podigla ju je u zrak i krenula prema vratima. „Sada te nosim doma mami!“

Ubrzo se vratila i čučnula nad dragocjenim rasutim komadićima polako ih skupljajući jedno po jedno u Biserkinu kutiju.  Niz lice su joj tiho tekle suze.  Sjećala se svih prošlih Božića i činilo se kao da sakuplja dijelove svojeg srca.  Kada je sve skupila sjela je na pod.  S kutijom u krilu promatrala je plastični bor i sporo trepereća svjetla.  Svaki treptaj bio je podsjetnik prolaznosti.

A onda se polako podigla i prošetala iz kuće u prostor vrta sakriven od vidika dnevne sobe.  Tu je bio njezin prvi bor, iz vremena koje se sada činio kao neki drugi život.  Pa ipak on je bio još viši, još zeleniji i još mirisniji no što je ikada bio u njezinoj kući.  Spustila je kutijicu s ostacima Biserke u njegovo podnožje.  Još je neko vrijeme tu stajala u tišini, a onda se nijemo okrenula i nestala u mraku noći na putu do kuće.

Da je ostala malo duže mogla je vidjeti stotine malih sitnih svjetala koja su se podigla iz razbijenih dijelova Biserke i zaputila prema zvijezdama. Mogla je čuti tihi smjeh Veselka koji je veselo zanjihao granama u znak prepoznavanja.  No iako nije vidjela i iako nije čula, ne znajući zašto, duboko u sebi osjetila je prihvaćanje i mir.

152 views0 comments

Recent Posts

See All
bottom of page